Još prije invazije Mariia je dospjela na odjel patologije gdje su pratili njenu visoko rizičnu trudnoću. Kada je ista počela, s jedne strane susrela se sa doktorima koji su pokupali smiriti situaciju, a s druge s zbunjenim medicinskim sestrama koje su čekale uputstva kako da postupe.

“Doktor mi je govorio ‘Ne boj se, žene su rađale čak i u okpokljenom Lenjingradu'”, rekla je Mariia koja je imala lagane kontrakcije kada se oglasila sirena.

Medicinske seste su joj zatim pomogle da sjedne u invalidska kolica kako bi došla do skloništa koje je već bilo popunjeno, kako bolničkim osobljem i drugim pacijentima, tako i ljudima kojima je jednostavno trebalo da se sklone od projektila.

Mariia se te noći nije porodila, ali istu je provela budna jer su kontrakcije postajale sve intenzivnije. Kako kaže, stalno je išla gore-dolje, a pokazala je i kako je izgledalo mjesto gdje će se sljedećeg jutra, odnosno drugi dan rata, poroditi.

Buduća majka nazvala je svog supruga kako bi joj kupio potrebne lijekove i namirnice, no on je zaglavio u saobraćaju i nije stigao na vrijeme.

“Porođaj je bila jedina stvar u kojoj sam zaboravila da je vani rat”, priznala je Mariia koja je pet sati pokušavala da se porodi prirodnim putem, a zatim je ipak pristala na operaciju.

Ubrzo nakon što je upoznala svog sina, krenulo je bombardovanje zgrade u blizni bolnice.

Narednih dana, porodica je provela dane u skloništu, a Mariia je od bolova jedva govorila.

“Muž i ja sjedili smo u hodniku skloništa ljuljajući bebu naizmjenično. Bilo mi je teško jer su mi noge bile užasno natečene”, rekla je za Kyiv Independent.

Mnoge majke usred stresa od ratnih dešavanja nisu odmah imale mlijeko, no bolnica je obezbjedila flašicu istog za par beba.