Ruska invazija na Ukrajinu izazvala je strah među mnogim Bosancima da bi njihova ranjiva država također mogla postati meta. Poput Ukrajine i Gruzije, koje su pretrpjele rusku vojnu intervenciju, i Bosna i Hercegovina ima aspiracije za članstvo u NATO-u što ljuti Moskvu. U Republici Srpskoj, bosanskohercegovačkom entitetu u kojem dominiraju Srbi, a koji se, poput otcijepljenih regiona Donbasa, Južne Osetije i Abhazije protivi NATO-u, geopolitički planovi Vladimira Putina imaju najveću šansu za ostvarenje, jer Putin ima lojalnog zastupnika koji je spreman ispuniti zahtjeve Moskve, prenosi Institut za geopolitiku, ekonomiju i sigurnost (IGES).

Ruski predsjednik je već održao brojne zvanične konsultacije sa liderom bosanskih Srba Miloradom Dodikom, a posljednje su održane u decembru 2021. godine. Tokom svog drugog sastanka s Putinom u jeku ukrajinske krize 2014. godine Dodik je podijelio nedvosmislenu pripadnost Moskvi, rekavši: „Naravno, nema sumnje da podržavamo Rusiju. Možda smo mala i skromna zajednica, ali naš glas je glasan.” Kako je tekuća ruska vojna intervencija napredovala u Ukrajini, Dodik je razgovarao i sa ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom o “sprovođenju dogovora” postignutih tokom posljednjeg sastanka sa Putinom.

Putinov zastupnik u Bosni

U četvrt stoljeća od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Bosna i Hercegovina je bila mjesto povremenih političkih kriza, ali se nikada nije približila vojnom sukobu. Međutim, posljednjih mjeseci Dodik je udvostručio svoje napore da razbije poslijeratni ustavni poredak zemlje koji se sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Ohrabren uskrsnućem ruske moći, nastavio je sa svojom nacionalističkom političkom agendom usmjerenom na demontažu institucionalnih aranžmana koji su postepeno vraćali mir i sigurnost u posljednjih 25 godina. Kao rezultat toga, Dodik se u januaru ove godine našao na crnoj listi američke vlade.

U decembru 2021. godine poslanici lojalni Dodiku unaprijedili su svoj pokušaj za otcjepljenje i glasali sa 49:3 za pokretanje procedure za povlačenje Republike Srpske iz mehanizama centralne vlasti po pitanjima odbrane, pravosuđa i obavještajne službe. Oni su također odlučili da u roku od šest mjeseci vlast u Banja Luci mora ponovo kreirati svoje zakonodavstvo koje reguliše takve institucije.

Kako bi pokazala da je ozbiljna u svojim namjerama, Republika Srpska je 9. januara paradirala paravojnim snagama na nacionalističkoj proslavi koju je Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio nezakonitom. Među učesnicima su bili i Noćni vukovi, grupa ruskih nacionalističkih prokremljskih bajkera u crnim uniformama. Narodna skupština Republike Srpske usvojila je 10. februara nacrt zakona kojim se stvara pravosudni sistem odvojen od ostatka države. Što se tiče budućih planova, Dodik je rekao da ga neće plašiti protivljenje zapadnih centara moći, sugerirajući da će Moskva i Peking pomoći ako Zapad uvede sankcije.

Bez obzira na lokalnog ruskog zastupnika, raspirivanje postojećeg plamena u Bosni i Hercegovini moglo bi biti racionalna avantura s Putinovog stanovišta zbog drugih razloga. Prvo, srbijanske i turske reakcije mogle bi se uklopiti u širi ruski plan ako ova putanja sa suprotstavljenim polovima moći unutar bosanske države dođe do izražaja. Drugo, Putin je svjestan rezultata Evropske unije u upravljanju sukobima u bivšoj Jugoslaviji, a posebno u Bosni, početkom 1990-ih. Evropska unija, koja je tada bila zvijezda u usponu a Rusija na svojoj najslabijoj tački, nije uspjela osigurati mir u srcu Evrope. Treće, Rusija bi mogla staviti veto na produženje trenutne mirovne misije EUFOR-a u Bosni u Vijeću sigurnosti UN-a u novembru.

Vrijedi zapamtiti da Bosna i Hercegovina nema NATO-ovu garanciju uzajamne odbrane iz člana 5 na koju bi se mogla pozvati, kao i to da je obećanje predsjednika Joea Bidena da će braniti svaki pedalj NATO-a beskorisno za Sarajevo. Zvanični stav Washingtona o zaštiti parametara Daytonskog sporazuma je nejasan koliko i njegova strateška dvosmislenost prema Tajvanu.

Srbija i Turska u Bosanskom pozorištu

Predsjednik Putin ima mnogo valjanih razloga da računa da će Srbija iskoristiti unutrašnje slabosti Bosne i Hercegovine. Beograd se u velikoj mjeri oslanja na rusko oružje i snažna nacionalistička osjećanja sa secesionističkim pokretom u Republici Srpskoj. Strategija nacionalne odbrane Srbije, zvanično promovisana krajem 2019. godine, svojim sadržajem prevazilazi nacionalne granice, označavajući prelazak sa odbrane suvereniteta na ofanzivniji pristup.

Srbijanski ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin, bivši ministar odbrane, koji je zvanično promovisao ovu strategiju, često odiše samopouzdanjem kada govori kako je region Zapadnog Balkana tu da bi ga Srbija preuzela. Na kongresu vladajuće Srpske napredne stranke u julu prošle godine, koji je održan nekoliko mjeseci prije zajedničke srpsko-ruske vojne vježbe „Slovenski štit“, Vulin je nadmeno izjavio da je „Stvaranje srpskog sveta u kome će Srbi živjeti i biti ujedinjeni zadatak njegove generacije političara.”

Srbija također ubrzava vojnu potrošnju već nekoliko posljednjih godina bez ikakvog racionalnog razloga osim regionalne nadmoći. Prema Global Fire Power-u, njen trenutni budžet za odbranu je skoro dvostruko veći od budžeta Bosne i Hercegovine, Albanije, Sjeverne Makedonije, Crne Gore i Kosova zajedno. Oslanjanje Srbije na rusku i kinesku vojnu podršku također je ojačano. U 2019. godini Srbija je dobila donacije borbenih aviona, tenkova i oklopnih vozila iz Rusije. Od Kine je 2020. godine kupila bespilotne letjelice CH92-A i rakete zemlja-vazduh FK-3, a zatim je, na Putinov prijedlog, kupila PVO sistem Pancir S-1.

Ključno je razumjeti zašto se Srbija tako brzo naoružava: „Iz realističke perspektive, njeno ponašanje bi moglo rezultirati viškom pouzdanja, a aposebno ako ruska vojna intervencija u Ukrajini uspije.“

Turska je vjerovatno drugi regionalni pretendent koji je zahvaćen bosanskom vatrom, kako za domaće tako i za vanjske faktore. Pod predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, Ankara je projektovala meku moć širom Balkana, posebno u Bosni i Hercegovini, oslanjajući se na istorijske, kulturne i ekonomske veze. Turska je također aktivno učestvovala u sve tri mirovne misije u Bosni i Hercegovini: IFOR (1995-97), SFOR (1997-2004) i trenutno je među 20 zemalja EUFOR-a.

Međutim, u slučaju sukoba, Ankara predstavlja važnu geopolitičku zamjenu ako EUFOR odustane od svojih obaveza ili ako Rusija stavi veto na svoj mandat u Vijeću sigurnosti. Zapadne sile su predugo posmatrale sa strane i praktično su dozvolile da se ova putanja sa suprotstavljenim polovima moći unutar bosanske države ukorijeni. Stoga Turska neće bježati od upotrebe svoje vojne moći u regionu.

Konvencionalna logika turskog neprijateljstva prema Srbiji dovodi Ankaru i Moskvu u sukob jer Vladimir Putin Republiku Srpsku i Srbiju doživljava kao prirodne, istorijske i strateške saveznike. Međutim, Rusija se ne bi nužno protivila ulozi Turske na Balkanu sve dok potezi Ankare mogu izazazvati određene pukotine u euroatlantskom savezu. Također se čini vjerojatnim da Turska i Rusija — koje se historijski doživljavaju kao braća od strane suprostavljenih polova u bosanskom teatru — testiraju svoje posredničke kapacitete po uzoru na format Astane koji je pokrenut nakon ruskih i turskih intervencija u Siriji.

S obzirom na animozitet prema Rusiji ili Turskoj, neke evropske sile bi se očekivano usprotivile njihovom miješanju u Bosnu i Hercegovinu na geopolitičkim osnovama, dok će liberalnije izazvati ideološke zabrinutosti. Govoreći o prioritetima francuskog predsjedavanja EU koje je počelo 1. januara, predsjednik Emmanuel Macron ocijenio je da Zapadni Balkan „danas prolazi kroz nove tenzije. Istorija se vraća. Ponekad se tragedija vraća.”

Makron je takođe insistirao na „veoma posebnoj odgovornosti“ prema ovim zemljama u smislu borbe protiv spoljnog miješanja. Macron se boji da bi vanregionalni akteri poput Rusije ili Turske mogli popuniti vakuum, u kom slučaju bi odnosi moći neizbježno postali predmet rekonfiguracije. Ovaj scenario nije neizvodljiv jer Rusija uopšte ne projektuje moć na Balkanu zarad osporavanja turskih interesa. Njen primarni cilj je zamijeniti postojeći liberalni, institucionalni poredak koji se temelji na pravilima, predvođen SAD-om, anarhičnijom, neliberalnijom i multipolarnom strukturom koja odgovara imidžu Rusije.

Klizava staza za EU i SAD

Na prvi pogled, lokalni sudar u Bosni i Hercegovini bio bi zapanjujuće sličan onome što se dogodilo u Ukrajini 2013-14. godine. Bez pune integracije u EU ili NATO, Bosna i Hercegovina je također ranjiva meta, baš kao što se pokazala i Ukrajina. Bosna i Hercegovina je također podijeljena po sličnim geopolitičkim i domaćim linijama, između pro-NATO aspiracija u Sarajevu i anti-NATO tendencija u Banja Luci.

Međutim, nestabilnost Bosne i Hercegovine je daleko složenija od krize u Ukrajini iz jednog strukturalnog razloga: Nije u bliskom inostranstvu Rusije, već u stomaku Evrope, što predstavlja i priliku i prijetnju za sve suprotstavljene strane na lokalnom, regionalnom i međunarodnom nivou.

Evropska unija već neko vrijeme nije uspijevala pronaći jedinstven odgovor na bosansku krizu, a kamoli poduzeti konkretne mjere, osim povećanja misije EUFOR-a za dodatnih 500 vojnika. Dok su neke zemlje osnivačice, uključujući Njemačku, Holandiju i Belgiju, pozivale na sankcije Miloradu Dodiku tokom nedavne debate ministara vanjskih poslova EU, nove članice poput Mađarske, Slovenije i Hrvatske su im se protivile. U stvari, neki evropski populistički lideri bili su uporne pristalice ruskog zastupnika u Bosni i Hercegovini.

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović izjavio je nedavno da je protiv toga da EU uvede sankcije Dodiku, rekavši da “ako neko iz Hrvatske glasa za te sankcije, za mene će biti izdajnik”. Mađarski premijer Viktor Orban ponudio je 100 miliona eura (110 miliona dolara) finansijske pomoći Republici Srpskoj. Orban se također usprotivio uvođenju sankcija Dodiku, signalizirajući rano upozorenje da EU, kao cjelina, možda neće biti u stanju osigurati mirnu Bosnu i Hercegovinu, što je opet u skladu sa lošim istorijskim činjenicama o upravljanju sukobima u regionu.

Dakle, ne treba isključiti mogućnost da se trupe EUFOR-a jednog dana u potpunosti evakuišu iz Bosne i Hercegovine, slično kao što je holandski bataljon UNPROFOR-a povučen iz Srebrenice u julu 1995. godine, ne uspijevajući spriječiti genocid u Srebrenici čime su trajno uzdrmali povjerenje u rezolucije UN-a. Ako postoji mogućnost da se ovaj neuspjeh ponovi, EU bi mogla odlučiti da prebaci odgovornost na Washington.

U tom slučaju, previranja među malim balkanskim narodima mogla bi se pretvoriti u rivalstvo velikih sila. Hoće li predsjednik Biden prihvatiti taj poziv s obzirom na njegovu nespremnost za direktnu konfrontaciju s Moskvom? Sjedinjene Američke Države bi se suočile s izborom između realističke logike, a to je vraćanje evropske sigurnosti Evropljanima, ili liberalnijeg i intervencionističkog pristupa, koji bi spriječio nekontrolirani upad Rusije prema istočnoj granici NATO-a.

Još uvijek ima vremena da SAD ublaže pobunu Republike Srpske i vrate je u političku arenu. Bivši član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić nedavno je predložio postavljanje male NATO brigade u Brčko, poprište žestokih borbi tokom ratova 1990-ih, i nekoliko bataljona na bosanskohercegovačko-srpskoj granici. Ako SAD vrate odgornost nazad na EU – što će Rusija i Srbija proslaviti – Zapad treba da veže pojaseve i da se pripremi za udar. Više od rata u Ukrajini, sukob u Bosni i Hercegovini ima kapacitet da pokrene žalosnu evropsku historiju, piše Fair Observer.