Sve kao u Hrvatskoj, samo nije u Hrvatskoj! Barjaci, šahovnice, veteranske insignije, piše Slobodna Dalmacija.

Pjesme, klape, uzvanici, crkveni oci. Hrvatski predsjednik, kolokvijalno Zoki Milanović, Tomo Medved, potpredsjednik hrvatske Vlade, i sva sila generala. Svi hrvatski: jedni iz Hrvatske, drugi odavde, treći kombinirano.

Ukratko: teška fešta u Mostaru! Još ukraće: Zoki – arambaša! Može i as, junak, kralj, legenda. Pljeskali su mu, na noge ustajali, široko mu se osmjehivali, davili se od smijeha čak i kada baza nije bila baš toliko dobra. Oduševljeni!

”Kosača” puna ko šipak. A šipak je simbol Ercegovine. Ne može više stati ni piljak. A “Kosača” je Hrvatski dom “Herceg Stjepan Kosača”. Na rondou, piše Slobodna Dalmacija o posjeti Zorana Milanovića Mostaru.

Slavila se u petak 30. obljetnica Hrvatskog vijeća odbrane. Zato se i javljamo. Prije deset godina Zoki sigurno ne bi bio glavni glumac čitavog događaja. Ali! Svi se sjećaju onih vremena kada su začuđeni Hrvati pjevali: “Bože mili, ko bi reka lani, da će Božić slavit partizani…”

Hoćemo reći, sve se mijenja: nekadašnji prvak SDP-a, prčeviti ljevičar, da ne kažemo komunjara, kako su mu mrvu tvrđi Rvati – a mnogi Ero se u taj zbor ubraja – prometnuo se u stjegonošu. Mijat Tomić i Andrijica Šimić istovremeno!

Kakav Dragan, kad je Zoran! Osta Čović u sjeni….

“Pazit ću na svaku svoju riječ jer znam da je svuda oko nas vaga za tačno mjerenje i da će mjeriti svaku moju riječ – je li prijateljska ili neprijateljska. S naglaskom na ovo drugo…”

Već s tim prvim Zokijevim rečenicama dvorana se tresla od glasnih i nasmijanih ovacija odobravanja. Pogledavali su veterani iz Žepča i Živinica, Orašja i Ljubuškog jedni druge, potvrđujući glavom i široko otvorenim očima sve što čuju. Kao da sami govore!

“Ja ovamo dolazim u drugu državu, ali među Hrvatice i Hrvate. Kao prijatelj. Kao brat, ako vam to išta znači. Ja nisam odavde, samo su to moji korijeni, kao kod 90 posto Hrvata, moji su preci odavno otišli odavde….”

Aplauzi su sustizali jedni druge. Nije ih bilo poslije odsvirane himne Bosne i Hercegovine. Nekoć nas je u školi i učilo da iza svečane pjesme pljesak ne ide, ali Ercegovci se nisu mogli više suzdržavati pa su sve nadomjestili poslije “Lijepe naše”.

Milanović nije skrivao da se osjeća kao svoje među svojima. Pa je ponovio da je on predsjednik i Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Mislimo, nije on konstitutivan Hrvat u BiH, ali je konstitutivan Hrvat iz Hrvatske, predsjednik Republike, pa su ga birali i konstitutivni Hrvati iz Bosnre i Hercegovine koji imaju državljanstvo i Republike Hrvatske, koji su izašli na birališta i jednim dijelom zaokružili baš Zokijevo ime. Pa bio on – barem je dosad tako objašnjavao – bio i njihov predsjednik. Tako nekako.

“Dakle, gledam sve ovo: razina ove organizacije, stil, kultura, pristojnost, decentnost – sve je to Europa”.

Pljesak…

“Pa i sam odabir imena patrona ovog doma, hercega Stjepana Kosače, govori o tome da gledate malo šire. On je širina šira od starog hrvatskog velikaša. Njegova kćer Katarina morala se skloniti u Rim pred Osmanlijama. On je i herceg svetog Save, klasičan bosanski srednjovjekovni velikaš. Njegovi ste baštinici, kao i Tomislavovi i Zvonimirovi, a to što ste njegovo ime ispisali ne samo latinicom, vež i hrvatskom ćirilicom, neki je zovu bosančicom, pismom kojim se pisalo u Dalmaciji, govori onima koji su skeptični prema HVO-u i njegovoj sjajnoj i pobjedničkoj ulozi u ratu, uz neke greške, koje ne smiju biti osnova za nabijanje kompleksa krivnje i vječne pokore, pa i u Hrvatskoj, mogu samo reći: dođi da vidiš, dođi da se diviš!”

Početni su to stihove stare pjesme Ranka Bobana, s početka rata u BiH, što je još jednom izazvalo opći zanos publike.

Svehrvatski predsjednik rekao je da nema predrasuda ni prema Bošnjacima, “muslimanima kako smo ih nekada zvali”, i s kojima se nada boljem partnerstvu nego što je bilo, a ni prema Srbima, ali jedno je naglasio: da je “hrvatstvo u Bosni i Hercegovini neiskorjenjivo i bez kojeg Bosne i Hercegovine nema. Nema je ni bez Srba, naravno, ni bez Bošnjaka.”

“To je to trojstvo – jedinstvo koje čini BiH. Uz ravnopravnost svih. Hrvati kao najmalobronjiji narod u ovoj zemlji ne žele biti manjina. Nije sramota biti manjina, u Hrvatskoj imaju prava kao malo gdje u Europi, ali Hrvati u BiH su narod. Ja sam u drugoj državi, ali moram to reći, to je daytonski okvir koji je i Hrvatska potpisala…”

Uglavnom, Milanović je inzistirao na ravnopravnosti Hrvata na “čijoj krvi je nastala daytonska BiH”, poručivši da tek kada ta zemlja uđe u Europsku uniju, tek tada će se moći govoriti o građanskom izbornom principu. U petak u Mostaru nije to prisnažio onom svojom starom “najprije sapun, onda parfem”, što su mu Bošnjaci grozno zamjerili, ali smisao bi bio otprilike isti.

Opće odobravanje izazvala je Zokijeva dosjetka o rahmetli Aliji Izetbegoviću koji je iz Tuđmanovih ruku primio jedan od najviših veleredova (odličja), “veći od ovih koje sam danas podijelio vama”:

“Ako je HVO nelegalna zločinačka organizacija, zašto Alijini nasljednici ne vrate taj orden?!”

Ljudi su na te riječi ustajali i pljeskali. Još kad je rekao da BiH mora dobiti kandidatski status od EU, ako se to već želi dodijeliti i Ukrajini, te da on to traži u Bruxellesu i zalaže li se za takvo šta čovjek koji bi bio neprijatelj Bosne i Hercegovine, okupljeni su se topili od ljubavi i ganuća.

Pjevalo se “Moj dida i ja”, pa mrvu vjerske tematike s poznatim “Oči u oči”, pa se nastavilo i onim rimama koje vraćaju sjećanja na ratne patnje Srednje Bosne:

”Srebrena Bosna plače i pjeva, prkos i ponos iz oka sijeva.

Srebrena Bosno, kolijevko naša, molimo za te sto očenaša…”

“Hrvatska vas zaboravit neće!”, zaključio je Milanović uz ovacije.

Svijeta se skupilo i oko “Kosače”: posebno veterana. Mogli ste im na jaknama pročitati mjesta iz okjih stižu: Posušje, Uskoplje, Busovača, Jajce, Vareš, Kupres, Bugojno, Travnik, Ravno. Iza doma čekali su ih šatori i meza: pršut, sir, burek i pite, sir i zelje. Kolači. Blatina i žilavka. Točeno pivo. Puše i cupkaju, piju kavu i prepričavaju kako je sve bilo, kako je sada i hoće li biti bolje. Poznata lica: eno Rojsa i Ademija. Krešića, Tome Medveda, nadbiskupa vrhbosanskog Vukšića. Ljubušaka.

Muftiju nismo vidjeli. Ramazan je i možda čovjek posti. Ni vladiku hercegovačkog, eno mu skoro obnovljen saborni hram, jedna od najvećih pravoslavnih crkava na Balkanu. Srušilo ga do temelja u ratu. Ne znamo znate li: Mostar je najprije bio teško stradao u napadima JNA i četnika, a onda možda još i gore u kasnijem krvavom sukobu Hrvata i Bošnjaka. Ne ponovilo se. Još su susjedi i sugrađani. Drugačije ne bi ni valjalo. I ministar Medved je rekao da bi valjalo graditi novi, ravnopravan odnos među tim ljudima.

Domaćini su govorili slično, pa se prisjetili i nezaboravnog trojca: Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Mate Bobana. “Slavnih pobjeda”, “HVO-a koji je spasio Bosnu i Hercegovinu, ali i Hrvatsku” i “onih iz Sarajeva koji su tada govorili da to nije njihov rat”. Spominjao je to s govornice general Vlado Džoić.

Niko nije spominjao hercegovačke logore, etnička čišćenja ili haške presude u kojima se spominju neki od trojice spomenutih hrvatskih velikana. Naravno, nije se moglo zaobići istaknuti stratišta bosanskih Hrvata, poput Grabovice i Doljana, pokraj nedaleke Jablanice, gdje je također bio logor, ili Križančeva Sela i Buhinih kuća blizu Viteza piše Slobodna Dalmacija.