Odnos evropskih zemalja prema izbjeglicama iz Ukrajine vratio je nadu u pravednije društvo, međutim diskriminacija na koju nailaze izbjeglice koji su državljani trećih zemalja i bježe iz ratom zahvaćene zemlje, a kojoj su svjedočili reporteri Klix.ba, briše vjeru da je ono uopće moguće.

U prihvatnim centrima u Poljskoj i Slovačkoj, koji se nalaze desetak kilometara od graničnih prijelaza, svakodnevno pristižu hiljade izbjeglica koje spas od ruske invazije traže u zemljama Evropske unije.

Tu im pomažu stotine volontera, policajaca, vatrogasaca i medicinskog osoblja da sigurno stignu do odredišta, jer im je odobren nesmetan boravak na 90 dana. Prizor koji kaže – svijet nije “izgubljen slučaj”. No, činjenica da to važi samo ili uglavnom za one koji imaju državljanstvo Ukrajine, a da građani trećih zemalja nisu te sreće, tako se i nada u pravednije društvo polako briše.

U Poljsku, Slovačku, Mađarsku i Rumuniju do sada je stiglo na stotine hiljada izbjeglica iz Ukrajine koje nemaju to državljanstvo. U Ukrajini su se, u trenutku ruske invazije, zatekli iz raznih razloga kao što su posao, školovanje, turistički ili su izbjegli iz drugih država, pokušavajući u Ukrajini ostvariti bolji život, ali EU im nije odobrila mogućnost da zatraže status izbjeglice, nego isključivo mogućnost povratka u matične zemlje.

Jan Orlovski, direktor migracionog ureda Slovačke, nam objašnjava kako njihova borba da sve izbjeglice imaju isti status nije prihvaćena.

“Susreli smo se s tim problemom kada je grupa studenata iz Maroka zatražila da bude primljeni u Slovačku. Pušteni su samo na tranzit, jer vlada Slovačke smatra da su njihove države sigurne države ili da po redovnom zakonu o azilu zatraže međunarodnu zaštitu, ali su šanse da je dobiju skoro nemoguće”, kaže Orlovski. S pravom se pita šta će biti sa tim ljudima i ko će se za njih pobrinuti.

“To više nije nadležnost našeg ureda i sektora za azil, za te ljude se treba pobrinuti ministarstvo unutrašnjih poslova i pronaći adekvatan smještaj. Civilna zaštita, nažalost, još uvijek nema odgovor za ovaj problem”, iskren je Orlovski.

Izazovi izbjeglica koje dolaze iz trećih zemalja

Na nekoliko graničnih prelaza u Slovačkoj i Poljskoj novinari Klix.ba razgovarali su s nekim od državljana trećih zemalja.

Na graničnom prijelazu Višne Nemecki u Slovačkoj nailazimo na Kalida iz Saudijske Arabije.

“U Ukrajini sam bio sa suprugom, radio sam tamo, imao sam radnu dozvolu. Kada je počeo rat pokušavao sam tri dana izaći iz države, napokon sam uspio i nakon 48 sati putovanja stigao sam na granicu”, kaže Kalid.

“Definitivno se vraćam u Saudijsku Arabiju jer nam je već rečeno da kao strani državljani imamo samo opciju da se vratimo u svoju zemlju”, razočarano dodaje.

Kako bi pomogao izbjeglicama, Kasun je u Poljsku došao iz Berlina. U prihvatnom centru u Pšemisliju naišao je na svoje sunarodnjake, imao je slobodno mjesto u automobilu i želio ih je povesti sa sobom.

“Rekli su mi da nemaju dokumente sa sobom, da su došli iz Ukrajine gdje su pokušavali da dobiju azil, ali ih je rat natjerao da spas traže negdje drugo. Znao sam da ih ne mogu povesti sa sobom pa sam se raspitao kod policije da li postoji neka mogućnost da ih povedem sa sobom, no rečeno mi je da to nikako ne radim. Nakon toga su i njima naredili da napuste prihvatni centar u roku pet minuta i sada smo zajedno ispred centra bez plana šta dalje da radimo”, priča nam Kasun.

Dva puta bježao od rata

Sa sličnim problemima susreo se i Pradeep iz Šri Lanke koji je zbog građanskog rata bio primoran napustiti svoju državu, a potom zbog ruske invazije i Ukrajinu u kojoj je boravio posljednjih godina.

“U mojoj državi je već bio rat, možda već znate o tome, to je bio civilni rat između većinske skupine Sinhalese i manjinske skupine Tamilis. Ja pripadam skupini Tamilis i morao sam napustiti svoju državu. Previše sam uplašen da bih se vratio nazad jer je osoba koja je izazvala sve te probleme trenutno na vlasti. Mislim da tamo nema budućnosti i života i da je previše opasno za mene da se vratim nazad”, priča nam, dodajući:

“Već jednom sam pobjegao od rata, ovo mi je drugi put, jako se plašim i pod velikim sam stresom. Plan nam je da pokušamo tražiti azil u Poljskoj, ali mislim da će to predstavljati problem jer nemamo dokumente”.

Njihove priče podsjećaju na priče izbjeglica iz Sirije, Iraka, Afganistana, Pakistana, koji u potrazi za sigurnošću i boljim životom već godinama pokušavaju da dođu do zemalja Evropske unije.

Njihov put, pored toga što je iznimno težak i nepredvidiv, često je i bezuspješan jer su evropske zemlje odlučile da više ne žele primati izbjeglice iz zemalja trećeg svijeta.

Umjesto ispružene ruke i humanosti, ljudi su naišli na bodljikave ograde i na prisilna vraćanja svih migranata na teritoriju iz koje su pokušali preći granicu. Poručuje li Evropa da su životi jednih važniji od drugih?