Čak i kada dođe do smjene generacija, ostaju ista lica, pa kao u «Ratovima klonova» gledamo minimalno ili nikako modifikovane varijante prvobitnog političkog uzora.

Politički poletarci ne samo da se oblače isto, govore isto, imaju isto držanje, gestikulaciju i mimiku poput njihovih vođa, već počinju doslovno izgledati i funkcionisati isto, ne kao da su im blizanci, sinovi ili unuci, već čistokrvni klonovi.
Tako se decenijama akumulira isti manir, ista životna filozofija, identična matrica komuniciranja i rezonovanja, preslika primarnog izvora modela, bez usavršavanja, bez dotjerivanja, sirova kopija, koja poručuje, da se «konja, koji dobija utrke ne mijenja»!

Ako se slučajno dogodi da kopija ne nalikuje, jer je fizionomijom odveć drugojačija, pa zbog spola ili tjelesnih gabarita odstupa od modela, mentalni sklop je ipak u potpunosti identičan, bez odstupanja. Iste su pogreške, iste poštapalice, isti pokušaj humora i identičan nedostatak empatije i dodira sa stvarnošću.

Proces programiranja obično otpočinje prije samoga prijema u stranku, a brzina i način napredovanja kroz partijsku vertikalu ovisi o stepenu prepoznatljivosti crta i osobina usklađenih sa likom i djelom «velikog vođe»!Većina stranaka, izuzev onih koje prepoznajemo kao stranke jednog lica, ima prepoznatljiva dva primarna tipa, koji se pojavljuju kroz povijest stranke i u manjoj ili većoj frekvenci smjenjuju na vodećim pozicijama!

Ova dva tipa možemo u uprošćenom modelu prikazati i prepoznavati kroz slijedeće karakteristike, odnosno njihovo prisustvo ili odsustvo u primarnom uzoru, a koje su prezentne u suprotstavljenim dihotomijama: glup- inteligentan; samopouzdan- nesiguran; jednostavan- komplikovan; pristupačan- nedostupan; arogantan- samokritičan; egoističan- solidaran; pouzdan- nepouzdan; iskren- prepreden; obrazovan- zatucan; otvoren- zatvoren; uskogrudan- širok; dominantan- otvoreno ili prikriveno agresivan (submisivnost onemogućava liderstvo te nije prikladna za dihotomiju)!

Neke od ovih osobina su prisutne kod gotovo svih političkih lidera, koji su se pojavljivali kroz ove tri decenije na našoj političkoj sceni! Tako možemo vidjeti kako se arogancija, egoizam i prepredenost pojavljuje kod većine bez obzira na pretpostavljeni politički ideološki okvir, te je susrećemo kod Bakira Izetbegovića, Lagumdžije (bivši lider SDP-a), Ćovića, Dodika i mnogih drugih. Razliku ćemo pronaći u tome što je Dodik za razliku od ostalih sa navedene liste pristupačan ljudima a ostali nisu, što je Čović pouzdan u odnosu na ostale sa liste, što su Lagumdžija i Čović inteligentni, te što je Dodik otvoreno a Izetbegović B. i Lagumdžija prikriveno agresivni, dok je Čović jedini od njih istinski dominantan!

Nasuprot ovim lošim tipovima u partijama smo ponekada imali i određenu vrstu suprotnosti ovim pobrojanima pa smo u SDA imali drugačijeg Izetbegovića u liku Alije kao otvorenog, pristupačnog, inteligentnog, obrazovanog, solidarnog, pouzdanog, jednostavnog sa nedostatkom u vidu manjka samopouzdanja, nedostatka minimalne doze prepredenosti, te nedostatne dominantnosti! Za ogledanje u Aliji nalazimo primjere Tihića ili zeničkog dugogodišnjeg gradonačelnika Smajlovića, također u SDA. Očito je kako u SDA možemo govoriti o dva tipa jedan u liku i karakteru Izetbegovića starijeg i drugi u liku Izetbegovića mlađeg kao njegove suprotnosti. Na suprotstavljanju ova dva uzora je SDA i počela da se raspada posljednjih godina, bilo stoga što su kopije Izetbegovića mlađeg napustile SDA, stvarajući svoj politički mikrouniverzum, tipa Konakovića i Zvizdića, bilo odlaskom tipova koji su se identificirali sa modelom Izetbegovića starijeg (barem u pokušaju imitacije uzora), kao što je to slučaj Kasumović.

U SDP-u ste pak kao suprotstavljeni tip Lagumdžijinom imali velikog Nijaza Durakovića kao oličenje inteligencije, jednostavnosti, poštenja, dosljednosti, iskrenosti, otvorenosti, samopouzdanja, obrazovanja, prsitupačnosti, širine i dominantnosti! Kako to obično biva «dva loša ubiše…» pa Lagumdžija kojeg je Nijaz od blata napravio izgura sa političke scene svog tvorca! Udaljavanje Durakovića iz javnog djelovanja SDP-a, te sveprisutnost Lagumdžijinog modela, dovele su do udaljavanja mnogih iskrenih socijademokrata od ovog političkog uzusa (uključujući i autora ovog teksta). Sada se susrećemo sa tranformacijom SDP-a kroz liderstvo Nermina Nikšića kao suprotnosti nadobudnom, agresivnom i bahatom Lagumdžiji, no pitanje je da li je u SDP-u ostalo dovoljno onih čiji je uzor bio Nijaz ili su gotovo sve Lagumdžijini klonovi! Ostaje nada da je poput Nikšića u SDP-u sve ove godine ipak ostalo dovoljno ljudi kojima je uzor bio Duraković i da će isti hrabro i beskompromisno stati uz Nermina koji tako pitomo podsjeća na dobra vremena socijaldemokracije.
Za HDZ i SNSD nema potrebe tragati za tipom II, jer takav s obzirom na vječno liderstvo Čovića i Dodika, zasigurno u tim opcijama niti ne postoji!

U ovom ratu klonova koji nadolazi, nadam se da nas još uvijek ima dovoljno koji vjerujemo da naš glas za Džedaje može donijeti prevagu dobra u Univerzumu i ravnotežu u sili, nakon tri decenije vladavine mraka! Ja drugi Univerzum sem bosanskog nemam, pa nemam niti izbora nego da vjerujem u njegovu svjetliju budućnost za svu našu djecu!

(BUKA)