Tog četvrtka, 24. februara, probudio sam se oko 6 i 15 i po inerciji pogledao vijesti na telefonu. Svi su javljali da je počeo rat u Ukrajini. Istog momenta u meni se pojavio grč u stomaku i koktel emocija: tuga, strah, bezvoljnost, bespomoćnost i bijes.

Bilo mi je svejedno da li je u pitanju agresija ili vojna akcija, kad je počelo, kako je počelo, ni omjer vojnika i oružja mi nije bio važan, ni šta su Putin i Zelenski kazali povodom toga. Ništa mi nije bilo važno.

I dok sam išao ka poslu pitao sam se otkud takva reakcija i takve emocije?

Ukrajina je kilometrima daleko od Bosne, ja sam završio sa ratovanjem za ovoga života, ali džaba, osjećanja su bila neumoljiva.

Opet razmišljam možda starim, možda me strah od svjetskog rata, strah za porodicu, strah od neizvjesnosti, a možda je to obični mali posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

Opet pitam se, kako je moguće da me nakon 26 godina, rat koji je kilometrima daleko uznemiri? Mislio sam da sam to zaboravio, da je to isparilo iz mene, ali izgleda da se to ne može zaboraviti i ispariti. To je kao plamen koji gori manjim ili većim intenzitetom, ali ne može da nestane. 

Koliko se ljudi tog četvrtka u Bosni i Hercegoviniprobudilo sa ovakvim osjećanjem u stomaku, o kojem danas niko ne vodi računa?

Šta je PTSP?

To vam je traumatski događaj koji se javlja nakon što se nađete u situaciji opasnoj po život, kada mozete smrtno nastradati, ozbiljno se povrijediti ili osjećate da ste životno ugroženi a praćene su intenzivnim osjećajem straha i bespomoćnosti. Dugotrajni efekti traume prisutni su na psihičkom, socijalnom i biološkom planu ličnosti. Na koji način će osoba reagovati na traumatsko iskustvo i da li će razviti neki od patoloških odgovora na traumu ili ne, zavisi o vrsti traume, njenog trajanja, ličnog iskustva i kvalitetu socijalne podrške koju osoba ima na raspolaganju. Ako trauma korijenito promijeni život čovjeka možemo govoriti o postojanju PTSP-a.

Ovo su neki simptomi:

• Stalno proživljavanje traumatskog događaja (uznemirujići snovi, flešbekovi, intenzivna psihološka patnja pri izlaganju događajima koji nalikuju nekom aspektu traumatskog događaja),
• Izbjegavanje da se misli, osjećanja i aktivnosti u vezi sa traumom, 
• Nemogućnost da se prisjetimo nekih važnih aspekata traume, 
• Smanjenje interesovanja za važne aktivnosti, 
• Osjećanje udaljavanja od drugih osoba, 
• Nesposobnost za osjećanje ljubavi,
• Osjećaj skraćenja budućnosti,
• Povećanje napetosti (teškoće sa spavanjem, razdražljivost, problemi sa koncentracijom, hipervigilitet, 
• Pretjerani odgovor na iznenađenja, 
• Fiziloška rekacija posle izlaganja događajima koji liče na neki od aspekata traumatskog događaja,
• Dugotrajnost trajanja simptoma. 

Izgleda da ovo kod mene baš i nije pravi PTSP, ali sjeme je posijano. 

Koliko je danas PTSP-a u Bosni i Hercegovini?

Neka istraživanja rađena poslije rata pokazuju da prevalencija stope PTSP-a variraju od 18% do 53%.Pored PTSP-a, kod ispitanika su bili posebno prisutni somatizacija, paranoične idejei agresivnost. Ipak, ta prevalencija varira s obzirom na pojedine regione i u zavisnosti od konkretnih ratnih iskustava, tako da je PTSP bio prisutan kod 85% žena koje su preživjele događaje u Srebrenici.

Istraživanje koje su Savjak i Popović uradili tokom 1998., pokazalo je da se kod svakog trećegispitanika može reći da zadovoljava kriterijume za dijagnostikovanje PTSP-a. 

Istraživanje Savića i Dimitrijevića u Republici Srpskoj 2000. godine na učenicima osnovnih škola je pokazalo da je dvije trećine djece bilo izloženo djelovanju najmanje sedam traumatskih stresora, smrt člana uže porodice doživjelo 9% ispitanika, a smrt bliskog člana porodice njih 52%, dok je iskustvo izbjeglištva imalo 59% ispitanika.

U istraživanju Rosner i saradnici su tri godine nakon opsade Sarajeva utvrdili da 18,6% ispitanika u grupi slučajno odabranih stanovnika grada Sarajeva pati od PTSP-a; za njih 32,7% iz skupine ispitanika koji su na medicinskom liječenju mogao bi se dijagnosticirati PTSP; i 38,6% onih koji su na psihološkom tretmanu.

Istraživanje Klarića i saradnika pokazalo je da su žene u BiH, koje su bile izložene dugogodišnjim traumama uzrokovanim ratom, imale ozbiljne posljedice i opšte psihičke simptome čak i 10 godina nakon rata. Cijelih 28,3 % žena uključenih u istraživanje zadovoljavale su kriterije za PTSP i još 7,5% je imalo neke od postraumatskih simptoma.

Hasanović je u istraživanju iz 2012. godine pronašao da u Srebrenici 73,9% adolescenata pati od PTSP-a, dok je u Zvorniku stopa bila 60,8%, a u Bjeljini 47,6%. 

Za potrebe Boračke organizacije Republike Srpske urađeno je istraživanje 2007. godine na uzorku ratnih veterana gdje je kod 45,4% ispitanikapronađeno prisustva PTSP prema klasifikaciji Dijagnostičko statističkog priručnika za duševne poremećaje.

Izgleda da se PTSP dobro zapatio u Bosni i Hercegovini, a kako i ne bi za četiri godine rata.

Ja, i…?

O PTSP-u u Bosni i Hercgovini se malo priča i to je prvenstveno problem pojedinaca i njihovih porodica, a ne države, entiteta, kantona, boračkih orgnizacija i ostalih institucija sistema. O tome se malo priča, a još se manje neko time bavi. Samo oni najhrabriji i najteži slučajevi zatraže pomoć od stručnjaka.

Medalje se lakše nose od stigme. 

Iza koliko samoubistava, depresija, agresije, narkomanije, alkoholizma, razvedenih brakova, anksioznosti, stoji pritajeni i skriveni PTSP? Teško je reći, jer mi smo društvo koje nema kad da brine o živima od silne brige o mrtvima.

Mi smo društvo kojem pojedinac nije važan, važna je etnička grupa kojoj pripada. Mi nismo društvo koje se bavi traumama svojih građana, već samoviktimizacijom. Mi smo društvo koje strahove koristi da bi se držali na sigurnoj razdvojenosti i u neprijateljstvu. 

I što je najvažnije trauma ne nestaje ni kada umrete, ona se može prenijeti i na sledeću generaciju, ali o tome neki drugi put.

Valja nam sada Treći svjetski rat predurati.

inforadar.ba/Srđan Puhalo