Koliko god je posljednjih nekoliko dana fokus brojnih medija na Ukrajini, ništa manja pažnja se ne posvećuje Kremlju, tačnije predsjedniku Rusije Vladimiru Vladimiroviču Putinu.

Glavni i odgovorni čovjek u Rusiji preko noći je uspio promijeniti mišljenje svijeta o svom vladanju. Iako je Vladimir Vladimirovič Putin i ranije važio za lidera koji će pod svaku cijenu nastojati doći do cilja, puna invazija na Ukrajinu predstavljala je iznenađenje i za one koji su na određeni način i simpatisali ruskog lidera.

Od početka ruske invazije na Ukrajinu, u zapadnim medijima vrlo brzo je postavljen narativ u kojem se Putinove aktivnosti porede s onim što je u Drugom svjetskom ratu radio Adolf Hitler, lider tadašnje nacističke Njemačke.

Sve češće se također na protestima protiv ruske invazije na Ukrajinu mogu vidjeti i transparenti s Putinovim likom, ispod kojeg piše “Novi Hitler”. Iako se ovakve teze sve češće čuju, naročito na Zapadu, oni koji su najviše propatili pod režimom Adolfa Hitlera ističu – niko se ne može porediti s nacističkim zlotvorom.

Dok je vjerovatno na historiji da raspravlja o tome da li se Putinova djela mogu svrstati rame uz rame s Hitlerovim, ono što je činjenica je sljedeće. Putinov lik, ali i djela, ne razlikuju se mnogo od djela bilo kojeg autokrate koji bi se, da ima moć kakvu ima Ruska Federacija, vjerovatno upuštao u slične avanture kao što se upušta ruski lider.

Od početka Putinovog vladanja Rusijom, avanturom se mogu nazvati svi njegovi pokušaji da silom rješava probleme, prije svega proistekle iz “zaljubljenosti” u udžbenike historije, što je također jedna od mana svih lidera kao što je i Putin – previše su ovisni o prošlosti, dok im realnost i budućnost sve više promiču pred očima.

KGB-ovac na čelu države

Od samog početka svog vladanja Rusijom može se reći kako je sila bila glavna pokretačka snaga politike Vladimira Putina. Kao kadar KGB-a ušao je u visoku politiku kao relativno nepoznato političko ime, ali ipak u ključnom momentu za Rusiju. Država koju je vodio Boris Jelcin bila je iscrpljena, moralno poražena raspadom SSSR-a, a ratovi protiv Čečena dodatno su crpili resurse Moskve.

Upravo je svojim dolaskom na vlast 1999. godine Putin bio jedan od onih koji je odobrio bombardovanje i uništavanje čečenskog grada Groznog, gdje je poginulo gotovo 8.000 građana.

I pored toga, Putinu su trebale godine da od Čečenije napravi poslušnu republiku koja će slijepo slijediti naredbe Moskve, a to je učinjeno tako što je Putin na čelo republike postavio Ahmada Kadirova, a 2004. godine i njegovog sina Ramzana.

Dok su borci za nezavisnost Čečenije na ovaj potez gledali kao izdaju, Putin je vrlo dobro znao da postavljanjem Kadirova, uz određene povlastice, rješava pitanje Čečenije duži period.

Sila, sila, sila i podijeljenost Zapada

Putinovim vojnim pohodima tu nije bio kraj. Iako su Rusi vojne intervencije imali i daleko izvan primarne interesne zone na istoku Evrope i Kavkazu, ruski predsjednik (nekada i premijer) s posebnom pažnjom se odnosio na ono što Moskva smatra primarnom sferom.

To se dogodilo već 2008. godine, kada je pokrenut rat u Gruziji, iz kojeg su proizašle dvije samoproglašene republike – Abhazija i Južna Osetija. Mnogi su ovaj rat vidjeli kao početak vojnog jačanja Rusije, a Putinu je u tom periodu na ruku išla i činjenica da je Zapad u tim trenucima imao mnogo važnijeg posla u kontekstu “širenja demokratije i zapadnih vrijednosti” na Bliskom istoku.

Također, u tom periodu su Washington, Berlin, Pariz i London na Putina i dalje gledali kao na čovjeka s kojim se može razgovarati. Taj čovjek uvijek se smješkao zapadnim zvaničnicima, ali je slijepo slijedio svoje ciljeve.

Putinov odnos prema Zapadu naročito se promijenio nakon njegovog drugog predsjedničkog mandata, kada je i NATO započeo intenzivnije širenje prema istoku Evrope, što je Putin ocijenio kao neprihvatljivo, manje-više uz istu retoriku koju koristi i danas.

“NATO je postavio svoje prve snage na naše granice. Širenje NATO-a predstavlja ozbiljnu provokaciju koja smanjuje nivo međusobnog povjerenja. Protiv koga je ova ekspanzija namijenjena? A šta se dogodilo s uvjeravanjima naših zapadnih partnera nakon raspada Varšavskog pakta?”, dio je govora Vladimira Putina na Minhenskoj konferenciji 2007. godine.

Kulminacija upotrebe vojne sile uslijedila je 2014. godine (nova invazija predstavlja samo nastavak aktivnosti). Iako je Putin tvrdio još 2008. godine kako Rusija nema teritorijalne pretenzije prema Ukrajini, činjenica je da je Moskva uvijek imala prije svega političke pretenzije na ovu državu.

Ljubav s Ukrajinom trajala je sve do 2014. godine kada je usljed protesta smijenjen Viktor Janukovič, proruski orijentiran predsjednik Ukrajine. Protesti za smjenu vlasti, koje je podržala, ali i katastrofalno iskoordinirala Evropska unija, bili su znak kako Ukrajina traži zaokret u politici.

Ovaj potez, apsolutno potcjenjivanje mogućnosti Rusije, ali i “djetinjasto” ponašanje EU, koja je uvijek bila poznata po tome što poslove započne s velikim entuzijazmom, ali ih nikada ne završi, doveli su do Putinovog pokretanja vojske prema Krimu i Donbasu uz već ranije poznat scenarij u kojem građani traže od Ruske Federacije da im osigura “vojnu zaštitu”.

Baš kao i sada, pa kao i u periodu rata u Gruziji, Putin je podigao snage za nuklearno odvraćanje u stanje borbene pripravnosti, govorio je o “specijalnoj vojnoj operaciji”, a Zapad je i tada strahovao od mogućeg trećeg svjetskog rata i sukoba NATO-a i Rusije.

Ipak, i u tom periodu, reakcija Zapada je bila blaga, a Putin je, osim sile, u Ukrajinu sve više počeo miješati i narativ historije, tu omiljenu nauku svakog lidera još od stoljeća sedmog.

Kamo dalje, rođače?

Osim vojnog momenta, kroz decenije vladanja, Putin je svoju moć gradio i tako što je eliminirao svaki vid “neposlušne” opozicije.

“Padali” su Boris Berezovski, Mihail Hodorkovski, Aleksandar Litvinenko, Boris Nemcov, Sergej Jašenkov, a javnosti je vjerovatno najpoznatiji i posljedni slučaj Alekseja Navalnog, čovjeka čije ime Putin ne želi ni izgovoriti.

Kratak vodič kroz Putinovu vladavinu predstavlja vjerovatno samo mali dio opusa prvog čovjeka Ruske Federacije. Da li je za 22 godine vladavine Vladimir Putin imao dobrih odluka? Sigurno da jeste, ali čini se kako su njegova posljednja vanjskopolitička djelovanja zasjenila sve što je napravio unutar Rusije u posljednje dvije decenije.

Ukrajinska kriza jedan je od sukoba koji svakako stvara tenziju, ali njen pravac zapravo nije ništa drugačiji od kriza koje su se i ranije dešavale.

Ruska vojska i dalje je uvjerena kako obavlja “vojne operacije”, nuklearno odvraćanje je i dalje tu, kao što je i bilo ranije, a ni retorika Vladimira Putina ne odstupa mnogo od ranijih stavova koje je imao prema Zapadu, NATO-u i drugim problemima.

Jedino što je u ovom trenutku drugačije zapravo je stav Zapada, koji se probudio iz dubokog zimskog sna te je shvatio kako su se nagomilani problemi na istoku trebali ranije rješavati.

Vladimir Putin, kako je i sam rekao, odrastao je u siromašnim četvrtima Lenjingrada. U jednom intervjuu, pravdajući intervenciju Rusije protiv ISIL-a, Putin je rekao kako je prije 50 godina na ulicama Lenjingrada naučio da “kada je borba neizbježna, moraš prvi udariti”.

Ruski lider već godinama udara prvi. Vremenom, mladić iz Lenjingrada je rastao, a samim tim je i moć koju ima postala veća. Kako god završio trenutni rat u Ukrajini, i “onaj što prvi udara”, ali i oni “koje udara”, morat će sjesti za stol i postići dogovor koji će Moskvu, ali i Washington udaljiti od dodatnog uništavanja svijeta.

Osim ako u međuvremenu promjene ne dođu iznutra, a to je, i pored velike sile koju Putin posjeduje, uvijek moguće. Historija, ta divna i omiljena nauka lidera još od stoljeća sedmog, među svojim koricama drži na hiljade takvih primjera.