Sedina je rodom iz Glogove kod Bratunca. Prve godine djetinjstva joj je oduzeo rat u kojem su zgažena sva njena prava. Pravo na zaštitu od nasilja i zlostavljanja, pravo na ime, državljanstvo, hranu i školovanje.

“Sva su mi prava oduzeli. Brata Hasana koji je rođen ’92, smo starija sestra Merisa i ja čitav rat zvale “seko” da bi ostao živ. Dobro se sjećam koliko smo gladni bili i kako sam molila bracu da mi ostavi malo mlijeka u flašici. Seka je išla od vrata do vrata sa šoljicom da je napuni mlijekom. Zaboravila sam bila ukus hljeba i otkrila ga ponovo u Mejdanu kad smo prešli na “slobodnu teritoriju”. I danas osjećam onaj poseban miris. Braco se mnogo razbolio. Mama se bojala da ćemo umrijeti od gladi ili bolesti. To je plašilo više od granata pa je odlučila da napustimo Bosnu”, ispričala nam je Sedina.

Oteto djetinjstvo

Imala je pet godina kada su stigli u Švicarsku u decembru 1994. Djevojčica koja je prva slova naučila iz novina u podrumu i ratnih pjesama, dijete kojem su oteli oca, dom i djetinjstvo.

“Ja sam ponosna kćerka rahmetli Seada Delića. Moj je babo imao samo 27 godina kada je stao, bez ikakve opreme, u odbranu Bosne i Hercegovine. Ubili su ga 1. juna 1992. Do zadnjeg daha se borio za Domovinu. Meni nikad neće biti svejedno, ne mogu biti ravnodušna jer ne mogu dozvoliti da je moj otac uzalud dao život. On je moja domovina”, kaže Sedina.

Rat je učinio odraslom, a sve što je preživjela s porodicom činilo je drugačijom kao i njene poglede na svijet.

“Trebalo mi je 12 godina da probijem led i počnem pričati o logorima u kojima smo bili, o Srebrenici, o bijegu iz Bosne. Nisam htjela ničije sažaljenje jer sam bila sretna što sam preživjela, ponovo imala krov nad glavom i mogla jesti kad god osjetim glad, što nema granata. Sjećam se da je 1996. godine, prije zimskog raspusta, učiteljica pitala šta bi željeli da nam Djeda Mraz donese? Ja sam, sa šest godina odgovorila da imam već sve i da osim oca ničega nisam željna. Tačno godinu prije toga, bježali smo, pješke, kroz šume, kako bi svaku granicu prešli do Švicarske. Moja stvarnost je bila nespojiva sa realnošću drugih pa sam je godinama čuvala samo za sebe. Mnogo sam pisala i to je za mene bila jedna vrsta terapije”, ispričala nam je Sedina.

U Švicarskoj se školovala za socijalnog pedagoga, a najviše je radila sa djecom sa posebnim potrebama, ispunjavajući tako i nedostatke vlastitog djetinjstva.

“Državljanstvo BiH nisam imala do 2008. godine, kao “političkoj izbjeglici” u Švicarskoj, oduzet mi je bh. pasoš. Te godine sam ispunila sve zahtjeve kako bih dobila švicarsko državljanstvo i od te godine sam ponovo Bosanka i zvanično”, priča Sedina.

Kada je shvatila da je njena generacija posljednja koja može svjedočiti o ratu i genocidu odlučila je da ne šuti o tome, već djeluje. Da se ne ponovi nikome!