Svaka zabrinutost za budućnost BiH je razumna i opravdana. Uzdah i razmišljanje visokog predstavnika u BiH na pitanje može li se ukrajinska kriza prebaciti u BiH koje je uslijedilo nakon rasprave u okviru Vanjskopolitičkog odbora Evropskog parlamenta ne ulijevaju previše optimizma. Još manje je donio sam odgovor.

–    Ako postoje snažne institucije, povjerenje u međunarodnu zajednicu, EUFOR, moj ured, EU, onda se šalje snažna poruka svima koji upiru oči u BiH da im je bolje držati se dalje, poručio je Schmidt.

Ako krenemo od njegovog ureda, povjerenje, ali i potrebni autoritet je odavno izgubljen. Svojim djelovanjem visoki predstavnici su se doveli na nivo političkih analitičara.

Schmidt za sada tu percepciju nije promijenio. Na to svakako prvenstveno utiče odnos međunarodne zajednice prema problemima u BiH. Izuzmemo li SAD nedovoljno je razloga da se „oni koji upiru oči u BiH“, a očigledno visoki predstavnik zna da ih ima, drže dalje od nje.

Ako bi se jačina poruke mjerila snagom domaćih institucija tek onda smo u problemu. Etnički model vlasti davno je „zarobio“ državne institucije. Kriminal i korupcija svakodnevno ubijaju snagu i onim institucijama i pojedincima koji bi mogli adekvatno odgovoriti na izazove s kojima se BiH nikada nije prestala suočavati. Jedino što u kontinuitetu napreduje u BiH je kriza. EUFOR može biti garancija mira, međutim opravdano postoji dilema hoće li biti. Iza nas je traumatično iskustvo međunarodne brige na primjeru Srebrenice.

Opravdana je i bojazan da EUFOR ne bude tek buduća tampon zona u potkusurivanju Zapada i Istoka u BiH pod izgovorom zatečenog stanja na terenu.

BiH možda geografski jeste mala država, ali je u aktuelnim geopolitičkim prilikama postala velika. Bojim se da je ta njena veličina nadrasla svijest lokalnih politika, posebno onih koje još nisu duboko zabrazdile u kriminal i korupciju, a koje bi da je istinski brane i sačuvaju. One se i dalje koprcaju u dnevnopolitičkoj zbilji okrenutoj isključivo broju mandata u organima vlasti koje pojedinci žele za sebe.

U protekle tri godine propuštena je prilika da bosanski blok postane nezaobilazan faktor u svim dogovorima koji se tiču budućnosti BiH. Nedostajalo je vizije i hrabrosti da opozicija postane dio vlasti. Skrivajući se iza populističkih floskula, praktično je dosljedan ostao uglavnom SDP.  Naša stranka praktično nikada nije prestala koketirati sa HDZ-om kojem je elegantno isporučila Mostar, dok NIP (ne)spretno ide niz dlaku predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i njegovoj politici čiji konačan cilj je stvaranje „srpskog svijeta“.

Iz te perspektive Sahat kula s Peštera se potpuno uklapa u tajming neprijatelja BiH dajući im opravdanje za posebne i paralelne veze koje slabe suverenitet BiH, ali i ozbiljno prijete njenom teritorijanom integritetu. 

Vehabije na džumi u Višegradu nakon otkazivanja postrojavanja četnika u tom gradu posebna su priča. Niko ozbiljan to neće shvatiti kao poruku da bošnjačke povratnike u Višegrad ima ko da štiti. Ljudi koji su se vratiti u Višegrad samo mogu moliti Boga da ih takvi ne čuvaju.

Da se ne lažemo separatizam Milorada Dodika nije nestao. Retorički jeste splasnuo, ali na terenu ne gubi na intenzitetu. Taj separatizam mogao bi se dobrim dijelom legitimizirati Izbornim zakonom o čemu se kako tvrdi Schmidt intenzivno razgovara. Prema njegovim riječima u kontaktu je s predsjednikom HDZ -a Draganom Čovićem i predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem i još nekolicinom koji na tome naporno rade. Za one koji su dosljedni u odbrani suštine BiH tamo nema mjesta. Nisu poželjni.

Samo da se i nakon ovih pregovora ne probudimo s oklopnjacima na entitetskim granicama. Naivno bi bilo vjerovati da nije moguće.