Muslimani u Bosni i Hercegovini ramazan su oduvijek doživljavali kao poseban mjesec.

U tradiciji Bošnjaka ramazan je mnogo više od gladovanja, a iftar je više od večere poslije posta. Ramazan je prilika za zbližavanje u svim bh. domovima. S gledateljima Hayat TV-a u prvom zajedničkom televizijskom gostovanju svoju ramazansku svakodnevnicu, sjećanje na djetinjstvo i teške periode podijelio je bračni par Izetbegović.

Generalna direktorica KCUS-a, Sebija Izetbegović, kaže da se u njihovom domu ramazanski dani provode tradicionalno, s porodicom i prijateljima. Kuća je besprijekorno čista, a iftar u tačno vrijeme.

PORODICA I PRIJATELJI SU NEPRIKOSNOVENI

• Ramazanske dane često provodimo i s našim stranačkim poznanicima i prijateljima. Dvije godine smo zbog korone bili uskraćeni tih velikih stranačkih skupova i druženja sa stotinama ljudi i stjecanjima novih poznanstava i prijateljstava. Međutim, ove godine ćemo to, ako Bog da, nadoknaditi. Ali porodica i prijatelji su apsolutno neprikosnoveni, s njima smo se viđali pomalo i u koroni – kaže generalna direktorica KCUS-a.

Predsjednik SDA kaže da je pandemija učinila svoje, jer je redukovala i porodična druženja.

• Ja sam se začudio koliko sam, ustvari, poželio ići među ljude, na političke iftare, jer vas tamo dočekaju ljudi koji su također vas poželjeli. Ima jedna lijepa energija, tako da rado idem na te masovne iftare koji su krenuli ovih dana – kaže Bakir Izetbegović.

Ono što nosimo iz naše kuće, iz svog djetinjstva jeste nešto što je najizraženije i što nas obilježi. U djetinjstvu pravimo prve korake i učimo o pravim vrijednostima u različitim okolnostima.“

• Ja sam rasla u okolnostima koje su malo možda drugačije od onih u kojima je rastao Bakir. Moj otac je bio civilno lice koje je radilo pri JNA. On je bio jedini čovjek u cijelom tom neboderu na Grbavici koji nije bio vojno lice i mi smo dobili stan zahvaljujući tome što je on radio za „22. decembar“, tu tvornicu odjeće za nekadašnju JNA. Tako da smo mi bili jedna porodica koja je bila drugačija od onih porodica koje su živjele u toj istoj zgradi. Živeći među tim oficirima i njihovim porodicama nismo baš bili u prilici da praktikujemo onako otvoreno svoje tradicionalne osjećaje i potrebe, ali smo zato, ono što ja pamtim iz djetinjstva, odlazili smo obavezno  27. noć ramazana tetki u stari dio grada i onda smo se kod tetke 27. noći svi presvlačili, nosili smo stvari, mama, sestre i ja. Ja sam tada bila mala djevojčica i onda smo išli u Ćurčića džamiju na teraviju i to je bilo prekrasno. To smo radili svakog ramazana. Naravno, skupljala su se i tetkina djeca i ostala djeca, to je za nas bila velika radost. To je nešto što mi ostaje u prekrasnom sjećanju iz ramazanskih dana tog davnog djetinjstva. Ja sam bila najmlađa, najmanja i najmršavija, ali sam uporno pokušavala da kao i moje sestre navučem kat svoje nane, koji je meni bio ogroman, naravno, i nikako nisam mogla da shvatim kako te gume koje drže dimije ne mogu na moje nogice. Onda su one mene tješile, na kraju su mi dale neku haljinu starije djevojčice da mi bude duga do zemlje, da mogu biti zadovoljna u džamiji, ali sjećam se toga kao da je jučer bilo. To su bile velike radosti – kaže Sebija Izetbegović.

Predsjednik SDA, Bakir Izetbegović, kaže da su slike iz djetinjstva, ustvari, najupečatljivije. Kaže da je već s pet godina htio da bude ravnopravan i da posti.

RODITELJI SU MI SVE OPROSTILI, ZAVOLJELI SU BAKIRA

• Sjećam se tih atmosfera, nešto se dešava, znate, svjetlo je upaljeno noću, miris hrane dolazi… To se tad zvalo ručak, sad se zove sehur, ali ‘dižemo se na ručak’. I onda sam insistirao da me ‘dignu’ i ujutro sam govorio da me nisu ‘digli’. Kažu oni: ‘Digli smo te i sjedio si, nisi ništa progovarao niti si šta jeo.’ Ja sam tako otvorenih očiju faktički spavao. Sjećam se svih tih stvari, somuna, išli smo po somune i onda kad taj somun zamiriše gladnom djetetu… Nema gladi kod odraslog čovjeka kakva je glad kod djeteta. To su ta sjećanja. Nije tada bilo televizije na način kako je to danas pa da imate i programe i da znate kad je krenuo iftar pa smo se propinjali da vidimo jednu džamiju na Gorici kad će se kandilji upaliti. Nije se gledalo na sat, nego kad će se kandilji upaliti. Ja se sjećam kako sam rastao da sam se ispočetka morao popeti na sto, pa na stolicu, na kraju sam vidio kad sam postao mladić, sa 16-17 godina, vidio sam bez penjanja na neke stvari taj minaret drveni na Gorici – sjeća se Izetbegović.

Vrijeme brzo prolazi, običaji se mijenjaju i isprepliću spajanjem porodica. U porodici Izetbegović, kažu, da je to bilo prilično jednostavno, jer su porodice bile slične. Baštinili su iste tradicionalne vrijednosti.

• Imali smo iste tradicionalne vrijednosti, osim što su moji roditelji bili jako ljuti što se ja udajem, jer tad još nisam bila završila fakultet. Moj otac je bio iznimno ljut, ali su kasnije sve to oni meni oprostili i jako zavoljeli Bakira – kaže Sebija Izetbegović.

Dodaje da su se porodice međusobno prepoznale, a strašni porodični momenat kada je uhapšen otac Bakira Izetbegovića, prvi predsjednik RBiH Alija Izetbegović, dodatno je zbližio ove dvije porodice.

• To je nešto što je poremetilo jedan naš, da kažem, idilični život, ali i to nam je na neki način pomoglo. To je neko Bogom dato iskušenje koje je naše porodice još više sastavilo, konsolidovalo nas nekako, sprijateljilo, napravilo nam neki bedem porodični koji je, kasnije se ispostavilo, iznimno značajan, vrijedan, ali porodice su bile gotovo iste – navodi profesorica Izetbegović.

MI SMO SE UVIJEK USPRAVNO DRŽALI

Ove dvije porodice bile su privržene vjeri i predsjednik SDA kaže da je to shvatio tek kasnije, jer druge porodice nisu bile takve.

• Za mog oca se zna da je zbog toga dva puta dopao zatvora, a Sebijin otac je, da tako kažem, napravio hidžru. On se iz Titograda preselio u Sarajevo jer je imao veću šansu da očuva vjeru, da mu kćeri sačuvaju vjeru i da začnu takve porodice. Tako da su obje porodice na svoj način bile privržene vjeri. I meni je Sebijina porodica s vremenom postala jako draga i, onako kako su oni mene zavoljeli, i ja sam zavolio njih. Sve je otprilike isto, s tim da je malo drugačiji jezik, da se jela drugačije zovu i da nešto drugačije prave. – priznaje Izetbegović.

Porodica Izetbegović, kaže predsjednik SDA, oduvijek je bila izložena torturi. Međutim, iz svake torture su, kažu, izlazili privrženiji vjeri.

• Zatvori, pa rat, pa poslije rata svojevrsni napadi na porodicu… Čovjek nikada nije ponižen dok to ne prihvati. Mogu da vas vode u zatvor, mogu da vas vrijeđaju, sve dok se vi uspravno držite, a mi smo se uvijek uspravno držali, tako da se ja uopšte ne sjećam nijednog momenta, a bilo je stvarno teških stvari, kao depresivnog. Dakle, mi smo s ponosom to sve nosili. Ja sam se s ponosom suprotstavljao komunističkom režimu i prkosio. Dakle, oni su znali, 12 je sati i ja idem na džumu. Kad mi je otac bio u zatvoru, to se znalo, i uvijek sam govorio direktoru kako stoje stvari, da je zatvoren bez razloga, da je to jedan režim koji će sam sebe uništiti zato što takve ljude poput njega progoni. Provocirao sam faktički – kaže Izetbegović.

Navodi i da su se držali uspravno i u ratu i poslije rata, s ponosom gleda na sve što je ova porodica prošla. U najtežim momentima stvarala su se životna prijateljstva.

• Mi smo tada stvorili životna prijateljstva, duboka prijateljstva, i u svemu tome smo se držali tako čvrsto i ponosno zajedno da je to, ustvari, nešto u čemu bih ja nakon svega mogla samo da im budem zahvalna, koliko god to zvučalo čudno, jer je to nas konsolidovalo u međusobnoj ljubavi i u ljubavi prema vjeri. Mene je istinski ojačalo i dalo mi neku hrabrost, jačinu u vjeri u savladavanju tih prepreka. Hiljade ljudi prožive živote, a nikad ništa slično ne prežive. Ja ne mogu nikad zaboraviti dane kad sam ispraćala Bakira. Mi smo tada živjeli na Grbavici s mojim roditeljima, ispraćala ga u zoru, u četiri ujutro, a ne znam hoće li se on uopće vratiti, hoće li ga uhapsiti, nosi papire negdje, do Amnesty Internationala… njegovi silni pokušaji da spasi oca, da pomogne. To su sve stvari koje su nas jako ohrabrile da se borimo za ono za šta se borio i Bakirov otac – kaže profesorica Izetbegović.