Srednja Bosna je ključ opstanka Bosne i Hercegovine nakon ratnog i poratnog razmještanja njenog stanovništva, progona i ”humanih preseljenja”. To je bila u ratu, to je i danas.

 

Prije nego je krenuo u otvorenu agresiju na BiH, Radovan Karadžić je u valovima izvlačio bosanske Srbe iz centralne Bosne, kao i iz Sarajeva. Do aprila 1992. godine taj proces etničkog čišćenja je već bio završen. To je bilo neskriveno, cijeli proces se odvijao preko Kiseljaka.

 

Piše: Ivo Komšić za Autograf

 

Srbi iz Zenice, Travnika, Novog Travnika, Bugojna, Viteza, Busovače, autobusima, kamionima, traktorima, motokultivatorima i svim što se moglo kretati prebacivani su na Ilidžu u dogovoru s hadezeovim lokalnim vlastima i HVO-om. Budući da je taj savez bio čvrst i s punim povjerenjem, išlo se ovom kiseljačkom trasom, a ne preko muslimanskog Visokog.

 

Kada se rat proširio, potaknut i međunarodnim ”pregovorima o miru”, i kada se pretvorio u rat za teritorije, težište vojnih sukoba prebačeno je na srednju Bosnu. To je bilo u skladu s politikom iseljavanja Hrvata i ”humanog preseljenja” oko čega su se već godinu prije toga dogovorili Tuđman i Milošević u Karađorđevu.

 

Prethodno je Tuđman žrtvovao Hrvate Posavine i omogućio Karadžiću koridor kroz Posavinu, do Banja Luke i Knina. Zauzvrat je dobio srpske krajeve u jugozapadnoj Bosni – Grahovo, Glamoč i Drvar.

 

Početak rata za srednju Bosnu

Međutim, Bosna i Hercegovina se nije mogla podijeliti tom političkom trgovinom. Problem je ostala srednja Bosna iz koje se Hrvati nisu htjeli iseliti. Bez tog iseljavanja BiH se nije mogla podijeliti na tri nacionalističke republike, kako je bilo zamišljeno ”pregovorima o miru”.

 

Počeo je rat za srednju Bosnu. HDZ BiH je imao rok da Hrvate iseli iz Sarajeva u maju 1992. godine, to je bio krajnji rok koji je odredio Karadžić.

 

Otvoreno je rečeno, ukoliko se to ne uradi, oni koji ostanu u gradu bit će pognjavljeni kao miševi zajedno s muslimanima. Redovno uspostavljenom linijom Kiseljak-Stup, preciznije Doglodi, hotel Delminijum, izvlačenje je izvršeno.

Usprkos dobro organiziranim transportima, većina Hrvata iz Sarajeva je ostala u Sarajevu. Ono što je najviše izluđivalo Tuđmana i Bobana, ostale su temeljne hrvatske i vjerske institucije, političke organizacije, biskupija, franjevačka provincija, kulturno društvo ”Napredak” i sve njegove udruge, humanitarne organizacije i udruženja, intelektualci.

 

Ostali su također Hrvati cijele srednje Bosne. Ljudi jednostavno nisu htjeli napustiti svoje zavičaje.

 

Raseljavanje naroda

Tada se počinje primjenjivati ratna taktika: HVO započne sukob, Armija BiH uzvrati, HVO se povlači i izvodi narod. Tako se desilo u Travniku, Zenici, Kraljevoj Sutjesci (Kakanj), Varešu.

 

Sukobi su se otvarali samo s ciljem iseljavanja naroda, ne da bi se neka teritorija vojnički osvojila i zadržala. To je bilo nemoguće s obzirom na odnos snaga HVO-a i Armije BiH.

 

Jedan dio tako raseljenih zadržao se u Kiseljaku, a drugi dio je preko srpske teritorije prebačen u Hercegovinu. Za njih su kasnije izgrađena naselja u dolini Neretve, Šuškovo i Bobanovo Selo kod Stoca.

 

Pritisak na srednju Bosnu odvijao se i kroz tzv. pregovore o miru jer su svi bili zasnovani na principu etničke podjele BiH, što je poticalo rat za teritorije. Samo je u srednjoj Bosni bilo etnički mješovito stanovništvo.

 

Onaj čija bi vojska zauzela to područja imao bi potpunu dominaciju u ”mirovnim pregovorima” i mogao bi diktirati pravila prekida rata. Budući da je Tuđmana zanimala samo linija Drvar-Kupres-Stolac, a u srednjoj Bosni Vitez i Novi Travnik (radi tvornica eksploziva i naoružanja ), on je Hrvate srednje Bosne ostavio na cjedilu.

 

Oni su se uz velike napore organizirali i branili svoja područja. Tuđmanu je to bio veliki teret jer nije imao odriješene ruke za podjelu BiH, posebno nakon zločina koje je HB/HVO izvršio u Ahmićima (selo između Busovače i Viteza) i u Stupnom Dolu (kod Vareša).

Nakon ovih zločina i logora Herceg-Bosne, Tuđman je gubio podršku u svijetu, Hrvatska se prikazuje kao agresor u BiH i gubi karakter žrtve u ratu protiv srpskih krajina formiranih na njenom tlu. Tuđman i Hrvatska su bili na granici sankcija.

 

Alija Izetbegović je također imao problem. U ”mirovnom planu” za BiH koji se kovao u Ženevi, država i njena teritorija se dijelila na tri etničke državice.

 

On se također morao boriti za životni prostor koga je mogao osigurati samo u srednjoj Bosni (Mostar je bio podijeljen), Bošnjaci su također protjerani iz Posavine, sudbina krajiških Bošnjaka, zajedno s Bihaćem, bila je neizvjesna, Podrinje je bilo opkoljeno i iscjepkano enklavama (Srebrenica, Žepa, Goražde), Sarajevo je bilo pod opsadom.

 

Pod pritiskom sarajevskih Hrvata i njihovih institucija on je ublažavao napade Armije BiH u srednjoj Bosni. Inače, izgubio bi lojalnost hrvatskih članova Predsjedništva RBiH, što je značilo da bi država BiH izgubila legitimitet i legalitet jer jedina institucija koja je funkcionirala po Ustavu u to vrijeme bilo je Predsjedništvo koje je donosilo odluke sa zakonskom snagom.

 

Vašingtonski sporazum

Predsjedništvo je imalo funkciju čuvara državnosti BiH, njenog legaliteta, suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

 

Odlazak Hrvata iz srednje Bosne ne bi bilo samo trenutno stanje, to bi konačno promijenilo strukturu stanovništva u tim krajevima. Hrvati bi ostali samo u zapadnoj Hercegovini. Put za podjelu BiH po etničkim šavovima bio bi otvoren, a BiH kakva je bila i njeno društvo bi se raspali.

 

Situacija je spašena Vašingtonskim sporazumom. Kompletan prijedlog Sporazuma izradili su Hrvati izvan Herceg-Bosne i usvojili ga na Prvom općem saboru Hrvata BiH, u opkoljenom Sarajevu, 6. februara 1994. godine. (Ovom Saboru su prethodili sabori Hrvata Posavine u Slavonskom Brodu, srednje Bosne i Krajine u Zagrebu).

 

Kantonalno uređenje koje je prihvaćeno omogućilo je opstanak naroda tamo gdje je živio i formiranje lokalnih kantonalnih vlasti proporcionalno strukturi stanovništva.

 

Nestali su razlozi borbe za teritoriju i njenu nacionalizaciju, opstojnost države je osigurana ovom vrstom decentralizacije centralne vlasti. Svi su ostali na svome, i Hrvati i Bošnjaci.

 

Lokalne vlasti su poslije rata omogućile povratak lokalno raseljenima, predratna struktura stanovništva se obnovila. Posljedice rata su ostale, oni koji su iseljeni iz svojih područja i naseljeni u Drvar, u Kninsku krajinu, u područje Stoca, uglavnom se nisu vratili.

Strateški značaj Hrvata srednje Bosne

Hrvati srednje Bosne su bili i ostali strateški značajni za opstojnost BiH. Politička bitka oko njih traje i danas. HDZ BiH i Hrvatske nisu odustali od Herceg-Bosne za koju koriste eufemizam ”hrvatska izborna jedinica” ili ”treći entitet”.

 

Ponovno, prepreka su Hrvati srednje Bosne, oni su, kako se već otvoreno govori, remetilački faktor hrvatske politike prema BiH. Kada ih ne bi bilo ponovno bi bio otvoren put za etničku podjelu države – Republika Srpska je na putu osamostaljenja od BiH, zapadna Hercegovina je etnički čisto hrvatsko područje i samo je potrebno formalno odvajanje kroz Izborni zakon i izmjene Ustava BiH.

 

To je jedina preokupacija HDZ-a BiH i Hrvatske zadnjih desetak godina. Posljednji udarac na BiH trebao je biti u Neumu prije nekoliko dana.

 

Politika oba HDZ-a je jasna i neskrivena od 1991. godine, kada im je Tuđman iznio svoj zločinački plan na sastanku 27. decembra 1991.

 

Bila je jasna i politika Alije Izetbegovića koji se nije usudio vojskom očistiti srednju Bosnu i ostati u budućnosti bez Hrvata. Imao je toliko sluha, a znao je i saslušati.

(RadioSarajevo.ba)