Ne, zaista se nema šta dodati na zaslužene reakcije koje je izazvao emotivni nastup (samo što mu suza u oku nije zacaklila) Dragana Čovića u Narodnoj skupštini Republike Srpske: “Vi čuvajte Republiku Srpsku! Toliko ste emocija iznijeli sad ovdje da vam na tome svi mogu samo zavidjeti!” Iako nam je naknadno objasnio da je nešto govorio kao predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, a nešto kao (legitimni) predstavnik Hrvata, nezasluženo je potisnut čitav niz poruka koje je Čović odaslao iz Banje Luke (neka svako sam probere šta je rekao predsjedatelj, a kako mu je replicirao predstavnik)

Povratak nezavršenim (ratnim) strategijama

Ima tu za svakog ponešto: međunarodne institucije naš je Dragan podsjetio da su donijele oko 950 odluka i “bez Inzkovog” nametnule 338 zakona, a 187 ljudi smijenile. Pa je Bosna i Hercegovina, veli on, i dalje nefunkcionalna, o čemu može svjedočiti iz prvog reda blokada.

O “Inzkovom zakonu” Čović se, i kada je donesen, nerado izjašnjavao, nastojeći se ne zamjeriti svom partneru Miloradu Dodiku, kao što se uostalom nije izjašnjavao ni godinama prije o povratku Hrvata u RS, jer ga ne zanima. No, novost je da nam prizna – u kom god svojstvu – da ova zemlja nije uspjela zato što su očevidno nezavršene strategije koje su trebale biti realizirane prije 25 i 30 godina. “Ništa nije nestalo iz ‘95. i tadašnjih strategija triju konstitutivnih naroda”, objasnio je s govornice NSRS-a. Sada smo, kaže i onima koji to ne vide, pred Daytonom 2, no ranije neviđeno jedinstvo hrvatskih stranaka ustat će protiv svakog nastojanja da se na bilo koji način mijenja Ustav BiH.

Trebalo bi, zaista, da Čović zna sve o nezavršenoj strategiji: u ratno doba nije bio član hrvatske šestorke, ali je uspješno sanirao mostarski Soko. Tako temeljito da ništa nije ostalo. Ne znam, zaista, u kom je svojstvu mijenjao tok Radobolje da bi isforsirao porodični ugođaj oko hacijende, ali priznajem – imam i vlastite tekstove iz tog vremena – da je apsolutno tačna njegova izjava da u BiH danas ni izvršna ni zakonodavna ni pravosudna vlast ne funkcionira. Ova posljednja pala je na najvećem ispitu u vrijeme kada su dokazi iz 14 predmeta protiv njega nestajali na volšeban način negdje između policije i tužiteljstva, sve zarad pripreme suđenja njegovih (ne)djela na nižim (kantonalnim) razinama. Od tada do danas, uzornik Čović vraćao se nezavršenim (ratnim) strategijama tražeći utočište iza Dodikovih širokih pleća, nesebično dajući doprinos u blokadama i stvaranju uvjeta za Dayton 2, onaj koji bi makar samo oko Mostara uskrsnuo Herceg-Bosnu. To je ta zavist koju Čović ne krije od poslanika RS-a, koliko god je akademik pakovao u oblande dogovaranja koje nema alternativu. I zaista nema razloga baviti se njegovim nastupom pozivajući se na žrtve, konclogore i podsjećajući na užase rata: sam nam je priznao da je rat nezavršena priča, a da je ovaj trenutak izabran da se okonča.

U tom kontekstu valja posmatrati njegovu podjednaku bliskost – kako se pohvalio – i sa hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem i sa premijerom (i liderom HDZ-a) Andrejom Plenkovićem. Njih se dvojica izgleda samo oko Čovića slažu, no ne zato što mu se dive ili mu zavide već zbog one podjele uloga kakvu gledamo u zapadnom susjedstvu: dok je Plenković neskrivenog europejskog opredjeljenja, čuveni Zoki je svoje birače iznenadio oživljavanjem tuđmanizma i odanošću Rusiji. To je ta višepartijska tajna veza, portal kroz koji je Čovića proveo Milorad Dodik koji – Milanović je živi svjedok – uspješno promiče ruske ambicije ka Zapadu. Ulaznica kod Putina ima svoju cijenu: Čović je plaća preuzimajući teret s Dodika svaki put kada se učini da lider SNSD-a nema kud dalje. Zato Dragan i Zoki uglas ponavljaju da problem nikako nije Dodik, a pogotovo ne najveći: njegov secesionizam na djelu uspješno je skinut s dnevnog reda Čovićevim skandalom u NSRS-u. Dodik je, uostalom, u onom famoznom direktnom prenosu Čovićevog telefonskog razgovora iz Neuma pobjedonosno okarakterizirao fijasko za koji su se – rekao nam Čović – dogovorili da ga tako ne zovu: Kamuflaža!

Upravo to su i bili neumski pregovori. Kamuflaža! U kojoj je sva priča o izbornoj reformi gurana u vodu – malo zbog “snažnog uvođenja kategorije četvrtog naroda – Ostalih, o kojima su razgovarali da li ih treba pisati malim ili velikim slovom”, više zbog crvene krpe ili – rečeno jezikom predsjedatelja i predstavnika – “igre o građanskoj državi koja je nedopustiva”. Da se ne lažemo, nije ni bošnjačka reprezentacija u Neumu – pet stranaka koje su bile jedinstvene, što bi rekao Čović – nimalo građanska. Ali bi morala biti svjesna potrebe da Bosna i Hercegovina ostane zemlja svih njenih ljudi i građana, jer je jedino takva i moguća: sve drugo je ispunjavanje Dodikovih i Čovićevih ambicija i put u podjelu.

(Istraga.ba)