U ovom broju Oslobođenja ima prelijepa priča o ratnom prijateljstvu začetom na kalesijskom frontu: Ukrajinka Svetlana, koja je u predratnu Bosnu i Hercegovinu došla trbuhom za kruhom, pridružila se borcima Armije BiH i rame uz rame ratovala s njima. Gotovo 30 godina poslije, kada se njezina zemlja našla u bosanskom loncu najezde tenkova iz susjedstva, Svetlani su spas za unučad ponudili bivši suborci: eno je u Njemačkoj, kod jednog od njih.

Rijeka izbjeglica napušta Ukrajinu, mahom žene i djeca, kao onomad devedesetih našu zemlju, cijeli svijet prenosi slike razrušenih gradova koji jedan po jedan padaju pod snagom ruske artiljerije, iz etera nadiru apeli ukrajinskih vlasti čije stanovništvo ostaje bez struje, vode, hrane, sanitetskog materijala.

NATO NEMA DIJEME

Zvuči poznato, zar ne? Istina je, kao i uvijek, nešto kompleksnija: iako kasna zima 2022. bolno liči – naročito nama koji smo preživjeli rat na ovim prostorima – na ono proljeće iz 1992, trideset godina kasnije Evropa i ostatak svijeta se prema Ukrajini znatno drugačije odnose nego nekad prema našoj zemlji i to je ono što budi nadu.

Uostalom, najvažnija razlika – pričamo o ratu – jeste u naoružanju, koje danas Ukrajini poklanjaju, za razliku od naše zemlje, kojoj je – uprkos najezdi tenkova preko Drine – nametnut embargo na oružje, a da ne govorimo o tome koliko su razni mitterrandi zamajavali svoje evropske i američke partnere pričom kako u opsjednutom Sarajevu nije tako strašno, jer zaboga nije bilo granata u onih nekoliko sati koliko je njima trebalo da postanu počasni građani glavnog grada BiH.

Zbog toga je beskrajno poučno ovdašnje iskustvo, ona vjera i nada – sjećamo se? – koju smo prvo nedjeljama, pa mjesecima koji su se pretvarali u godine, gajili očekujući spas s neba, apsolutno sigurni da će pravdoljubivi (zapadni) svijet ustati u odbranu onih principa zbog kojih su Ujedinjene nacije i nastale. Redala su se godišnja doba, istina i rezolucije UN-a, otvoreni su humanitarni koridori, ali stvarne pomoći napadnutim gradovima nije bilo dok se SAD nisu umiješale (godinama kasnije, Peter Galbraiht, prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj, saslušavan je pred Kongresom zbog posredovanja u snabdijevanju iranskim oružjem ARBiH). Naš rat je, svakodnevno nas podsjećaju domaći političari, završio u Daytonu, kome se zadnjih godina traži dlaka u jajetu, međunarodni su sudovi donijeli odluke za koje baš ne možemo reći da ih svi poštuju, ali za ovu je priču mnogo važnije da su naši susjedi – čiju su involviranost u napade na nezavisnu, međunarodnu priznatu BiH, posvjedočile i haške presude – nakon svega dobili jednake euroatlantske šanse kao i BiH. Naravno da je BiH mogla, zahvaljujući pomoći, uraditi na sebi mnogo više, ali jednako tako je jasno da su i danas problemi Zapadnog Balkana poprilično slični kada se govori o stepenima korupcije i sklonostima ka autokratskim vladavinama. Hoću reći da je Evropa i poslije Daytona nastavila svoj parcijalni odnos prema Balkanu i da se dugo činilo da iz ratova na Balkanu ništa i ne želi naučiti.

No, s Ukrajinom se izgleda mnogo toga mijenja. NATO nema dileme ko koga napada, ali rezolutno poručuje da se neće miješati, štitit će svoje članice, a one će pak pojedinačno Ukrajinu pomagati i u oružju. Američki predsjednik Joe Biden ne krije empatiju spram Ukrajinaca, ali nema dvojbi – bilo kakvo uplitanje značilo bi treći svjetski rat, koji niko ne želi. Evropska unija govori jednim glasom, zapravo cijeli svijet je pokazao iznimno visok stepen jedinstva: Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu, zaključak je 141 države u UN-u. Protiv su bile Rusija, Bjelorusija, Sirija, Eritreja i Sjeverna Koreja, što samo po sebi sve govori, kao i podatak da je među 35 suzdržanih bila i Kina. Najvažniji za Zapadni Balkan i naročito za našu zemlju jeste podatak da je Srbija dio one družine od 141 “za”, iako je do prevrata u stavu došlo za nepuna dva sata. Nisu, zaista, barem za nas, bitni razlozi koje Aleksandar Vučić posljednjih dana iznosi pravdajući se za ovaj čin, mnogo je važnije što je pridružujući se demokraciji i principima nepovredivosti teritorija, susjedna Srbija demaskirala i ovdašnjeg secesionistu, inače člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika. Bez pretjerivanja, ovaj Vučićev šamar politički jednako bridi kao i ekonomske sankcije porodičnom carstvu koje su SAD nedavno nametnule lideru SNSD-a i s njime korupcijom povezanim firmama.

IZOSTALA PODRŠKA SRBIJE

Upravo tu treba tražiti ničim izazvanu erupciju bijesa na procedure i rad Predsjedništva BiH. Dok Srbija nije bila “za”, Dodik je mudro šutio, pa njegov kabinet nije ni poslao izjašnjenje o glasanju u UN-u, valjda prihvatajući izvorni Dayton i način odlučivanja u vrhu države. Nakon srbijanskog “za”, Dodik je na sva zvona udario na ovdašnju opredijeljenost ka evropskom putu, pa još i sastavio pismo generalnom sekretaru UN-a. Da se ima o čemu pričati, kad već on sam nema šta reći protiv zvaničnog Beograda. No, zato je dostojanstveno demantirao glasine o vlastitim ambicijama da krene putem Donbasa, bit će svjestan da bi podrška Srbije ovaj put izostala. Čak je poveo i Željku Cvijanović u prijateljsku posjetu ukrajinskoj crkvi, mada niko nije saznao jesu li tom prilikom vratili i onu ikonu koje se, kao poklona, odrekao Sergej Lavrov, ruski ministar spoljnih poslova. U ukrajinskoj crkvi dočekani su s radošću: mudri svećenik zna da su najtrajnija i najvrednija prijateljstva ona satkana u teškim vremenima, ali su i najvažnija i najduže traju. Što je razlog više da mi, koji pamtimo devedesete, i koji sigurno nemamo – osim u simboličnoj ravni – neku značajniju pomoć za Ukrajinu, danas shvatimo koliko je važno razmišljati o izbjeglicama i onom šta možemo učiniti za njih. Iskustvo nas uči da skoro 30 posto stanovništva, iz raznih razloga, traži spas od rata. U slučaju Ukrajine to su milioni ljudi, no oni milioni, daleko brojniji, koji ostaju u Ukrajini – pod teretima koje tako dobro pamtimo – trebaju naš glas podrške i nadu da će njihov pakao uskoro prestati. Živjela Ukrajina!

Vildana Selimbegović