Trendovi koji su rasprostranjeni širom Evrope svoj odraz su ostavili i u BiH. Ljevica i ljevičarske ideje prilično su udaljene od osnovne definicije i sve je teže pratiti putanju takvog političkog spektra. U našoj zemlji se ljevica često poistovjećuje sa socijaldemokratijom, za koju se vežu ideje o nekoj imaginarnoj socijalnoj pravdi, bez obzira na to koliko to bilo utopijski postavljeno.

U domaćim političkim okvirima stoga se termin ljevica, što opravdano, što isforsirano, koristi kao opozit etnonacionalnom. Shodno tome, pred svake izbore se najavljuju neka moguća ujedinjenja i zajednički nastupi. A ljevica, odnosno stranke koje se u svojim programima svrstavaju na lijevi politički spektar, koliko god to bilo diskutabilno, trenutno je razvučena, ideološki šarolika te egzistencijalno ugrožena.

U kontekstu trenutnih političkih gibanja zanimljivo je da se na pregovore o izbornom zakonu u Neumu, iako su bile pozvane, nisu odazvale stranke s lijevog i liberalnijeg bloka. To su prije svega SDP, DF i Naša stranka. Svaka je imala svoje razloge zašto je bojkotovala sastanak te bez obzira na načelno jedinstvo, njihovi stavovi su u velikoj mjeri još prilično udaljeni.

Svaka od spomenutih stranaka u određenom trenutku i na određenom nivou sklapa politička partnerstva sa strankom iz desnog spektra i u svom djelovanju čini najžešću opoziciju strankama iste ili slične provenijencije koja je iz nekih svojih interesa ostala na drugoj strani. A koliko su ljevičarske stranke u BiH izgubile kompas i koliko vjerovatno ni same u sebe ne vjeruju najbolje ilustrira primjer od prije nešto više od pola godine, kada je najavljena ideja o stvaranju novog političkog bloka u kojem su trebali učestvovati DF, Platforma za progres, Socijaldemokrate i Građanski savez. Ipak, nakon velikih najava, ta ideja se raspala i velikom brzinom sklonila u ladice zaborava.

U trenutnim okolnostima stranke ljevice u BiH traže svoje mjesto pod političkim nebom, često omeđeno egzistencijalnim interesima.

Ali pozicija ljevice u BiH nije ništa novo i drugačije od onoga što se dešava u regiji i Evropi. Dovoljno je uzeti za primjer predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, koji je bivši čelnik SDP-a, a danas po politici i porukama vješto artikulira čak i desničarske ideje.

Ne treba iznenaditi ako u narednom periodu ponovo na dnevni red ne dođe priča o potrebi ujedinjenja bh. ljevice, koliko god ona bila raslojena, politički rastrojena i nestabilna.

(Klix)