Zdrav razum govori, a i ekonomska teorija potvrđuje, kako ljudi migriraju kako bi osigurali bolji život sebi i svojoj porodici. Ali, osjećamo da bi emigracija bila znatno slabija u nekoj zemlji kad bi unatoč trenutačnom siromaštvu postojala reforme i vidljive promjene u društvu. Takve da bi ljudi bili spremni živjeti u siromašnijem društvu danas ako bi znali da će njihova djeca živjeti sutra bolje ili znatno bolje. Ako godinama i desetljećima nema reformi, kad zavlada ekonomska stagnacija, a reformi nema niotkuda, tada započinje masovno iseljavanje. Što je depresija i razočaranost veća, veće je i iseljavanje. Demografija u toj priči ide paralelno s emigracijom jer što više ljudi iseljava, više odlazi i potencijalnih roditelja. Koji i dalje rađaju djecu, ali u ‘krivoj’ državi, piše 24sata.hr.

U zemljama poput Hrvatske demografija i emigracija su usko povezane jer broj novorođenih računamo kao broj stanovnika neke zemlje pomnožen sa stopom nataliteta. Neodgovorni političari krivnju za smanjenje novorođenih svaljuju na žene, jer po njima žene manje rađaju,  pri čemu zaboravljaju kako do strašnog smanjenja broja beba ne dolazi toliko zbog smanjenja nataliteta već zbog masovnog iseljavanja, dakle zbog smanjenja broja roditelja. Za to smanjenje su krivi isključivo političari, njihova nesposobnost i nesklonost provođenju reformi.

A koliko u sljedećem desetljeću mi i neki nama slični neefikasni narodi možemo izgubiti ljudi? Napomenimo kako samo Njemačka godišnje treba oko 400.000 radnika, a gdje su još Austrija, Švicarska,…. Ali, za razliku od prošlih godina, danas građani iz svake europske države, neovisno da li je u EU ili ne, bez problema dobiju posao u Njemačkoj ili drugdje na Zapadu. A koliko ima radnika koji će radije živjeti i raditi u neuređenoj BiH ili Hrvatskoj ako mogu biti radnici u super bogatoj i uređenoj Švicarskoj? Jasno da je za demografiju upravo dobro plaćen posao najbolja demografska mjera i najbolja brana iseljavanju, jer Hrvatskoj su danas, kad je patriotizam kod mnogih nestao, konkurencija Švicarska, Austrija i druge bogate zemlje, piše 24sata.hr.

Koje su zemlje u najlošijoj poziciji?

Demografska slika u nekim europskim zemljama je ravna katastrofi, jer manje ljudi znači i da će jednom morati doći do kolapsa penzionog sistema. A koje su to zemlje u najlošijoj poziciji? Na prvoj slici smo stavili kretanje broja stanovnika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a na sljedećoj slici pokazujemo kretanje stanovnika za Bugarsku, Srbiju i Mađarsku (Rumunija izgleda vrlo slično).  Primijetimo kako te zemlje imaju, s malim izuzecima, postojan pad u broju stanovnika u zadnja tri desetljeća. U Hrvatskoj je od ‘peaka’ u 1990., broj stanovnika pao za oko milion ili oko 19%, dok je u BiH pao, prema službenim podacima, za 1,2 miliona stanovnika ili za 28%. Budući da u BiH, zbog antagonizma triju naroda, svi prenapuhuju svoje brojke, one su realno sigurno puno gore. Tako je, prema izvještajima nekih medija, BiH samo prošle godine napustilo 170.000 ljudi i izgleda kako je BiH ušla u tzv. kaskadni ili domino efekt iz koga se teško, ako ne i nemoguće, izvući.

Ako u nekom selu ili gradiću 20% stanovnika odluči otići dok drugi to ne žele, mnogi od onih koji odu su bili klijenti ili radnici poduzetnicima koji su ostali. Jasno, taj pad u broju klijenata, ali i nedostatak radnika, ne izdrže svi poduzetnici. Neki propadnu, pa nakon propasti počnu odlaziti čak i oni koji to na početku nisu htjeli. A šta znači domino efekt? Napomenimo kako u Bihaću ovih dana štrajkaju zdravstveni radnici zbog neisplate plaća. A ako ste u državi kao što je Hrvatska koja još i zapošljava državne službenike čak i kad je sve manje stanovnika, te nove službenike uz manje firmi država plaća dizanjem poreza, a to dodatno negativno doprinosi kaskadnom efektu i spirali koja vodi u propast.

Kao što sam rekao vjera ljudi u bolji život sutra je jako važna u odluci da ljudi ipak odluče živjeti u zemlji s manjim standardom ako im se još danas pruža mogućnost života u bogatijoj zemlji. Samo kad nema promjena 30 godina, kad se uništi radni vijek cijeloj jednoj generaciji, ta vjera nestane i jedino se želi pobjeći, glavom bez obzira. Dakle grafovi Hrvatske, Rumunije, Bugarske i Madjarske imaju konstantan pad stanovništva od 1990 bez pokazatelja oporavka.  A šta je to zajedničko Hrvatskoj, Bugarskoj, Rumuniji, Mađarskoj? Zajedničko im je to što su među najsiromašnijim, ali i najkorumpiranijim zemljama EU-a, dakle samo dno EU po korupciji. Samo nije problem što su to korumpirane i neefikasne  zemlje, problem je što su one postojano neefikasne i korumpirane sa izrazito slabim pomacima nabolje. A tome su krivi političari.

Zanimljivo, ali ne i iznenađujuće,  oni što su manje korumpirani, a posebno oni koji brže smanjuju korupciju i više se reformiraju, postižu i bolje rezultate u ukupnoj populaciji. Za razliku od Hrvatske, Mađarske, Bugarske i Rumunije, dakle najkorumpiranijih zemalja u EU s najtežom demografskom situacijom, u Slovačkoj (2004), Češkoj (2003) i Sloveniji (1998) postoji i rast stanovništva. Na slici ispod vidimo kako Češka ima i pristojan rast populacije.

Ako se ne provode reforme ljudima pukne film, a kad pukne, krenu masovna iseljavanja. O razmjerima demografske katastrofe govore donje brojke, broj novorođenih u 2020. uspoređenih s brojem novorođenih prije 50 godina.

Uočimo kako je razlika između tih brojki djelomično zbog promjene stope nataliteta (ali to je društvena evolucija, svidjela se nama ili ne), a djelomično je zbog iseljavanja. Natalitet se ne mijenja baš tako brzo. Hrvatska, dakle, ima gotovo upola manje beba nego u 1971., dok BiH ima više nego tri puta manje beba u 2020. nego što je imala 1971. I Bugarska danas ima više nego dvaput manje novorođenih nego prije 50 godina, a Rumunija skoro dva i po puta manje novorođenih.

Ma koliko je situacija kod nas loša, vidimo da je čak u Italiji i gora. U Italiji je, naime. u 50 godina smanjen broj novorođenih za više nego dvostruko. Šta je nama, Rumunima, Bugarima, ali i Italijanima zajedničko? Pa korupcija nam je zajednička, a korupcija je povezana s neučinkovitošću države.

Za kraj, i možda najgore po nas, EU prognozira da će nas u Hrvatskoj biti u 2100. godini oko dva miliona. Procjene UN-a su da bi do 2070. godine u BiH moglo živjeti manje od 1,6 miliona ljudi, ukoliko se nastave sadašnji trendovi smanjenja broja stanovnika. Kad ti stranci prognoziraju da ćeš doživjeti takvu katastrofu, oni, poučeni iskustvom, vjeruju da ti je nacija nesposobna i nesklona reformama, i da nam ne gine domino efekt propasti. Možemo li ih razuvjeriti? Nije li strašno kad se zna šta treba učiniti, a političari to ne žele i vode naciju u propast?, piše 24sata.hr.