Bosna i Hercegovinaje jedna od onih zemalja koja nema jedinstven glas prema vani, odnosno nema jedinstvenu vanjsku politiku. Stoga se u svijet često znaju odaslati različite poruke i stavovi, što na polju diplomatije djeluje konfuzno, ali i neozbiljno. Zašto je to tako nije jednostavno objasniti, a za sagledavanje potpunije slike neophodno je detaljno raskopčati dejtonsku košulju u kojoj se bore građani i politika, često pod okovima bespomoćnosti.

Dok većina drugih država troši energiju na detalje kojima će poboljšati svoju diplomatiju, BiH je gotovo konstantno na početku. Konsenzus postoji da BiH treba biti dio Evropske unije i to je jedna od rijetkih krupnih vanjskopolitičkih suglasja bh. diplomatije. Većina drugih tema zapinje na nekoj prepreci te se uvijek neko nađe ko će usporavati, sabotirati ili se u potpunosti protiviti jednistvenom glasu države u svijetu.

Nekada je to razmišljanje vlasti u RS-u da se radi o nekakvom prijenosu nadležnosti pa naprimjer BiH još nikada nije usvojila standard EU o uvođenju jedinstvenog broja za hitne situacije 112. Nekada slušamo tumačenja da je ugrožen vitalni nacionalni interes Hrvata, a vrlo često ne postoji nikakav razlog, ali opet BiH nema jedinstven stav.

Trostruki aršini

Vanjsku politiku BiH vodi Predsjedništvo, ali i Ministarstvo vanjskih poslova, a strategija zavisi od kadra kojem pripadne određeno ministarstvo. A kako to izgleda u praksi najbolje je pokazao primjer rata u Ukrajini. BiH je morala uložiti silne napore i pozivati se na odluke usvojene prije nekoliko godina, kako ne bi došla u situaciju da ne osudi rusku agresiju. I dok su se ambasadori BiH u UN-u ili Vijeću Evrope trudili slijediti EU, SAD i ostali svijet u osudi ruske agresije, član Predsjedništva Milorad Dodik je preko ruskog ambasadora slao pisma u Ujedinjene nacije gdje je poručivao da BiH treba biti neutralna.

To je samo jedan primjer konfuzije koju pojedini političari iz BiH stvaraju u svijetu, degradirajući državu.

Dejtonska konstrukcija BiH veliki je uteg oko vrata za diplomatiju zemlje koja još uvijek luta tražeći svoje mjesto za stolom. Ako jedne sedmice ministrica vanjskih poslova BiH posjeti Brisel ili London i priča o problemima koji koče državu, već slijedeće sedmice na istoj toj adresi može biti neki Dodikov kadar koji će pričati sasvim drugu verziju.

Stoga je diplomatija naše zemlje osuđena na djelovanje u okvirima dejtonske konstrukcije ili akciju usmjerenu na individualni pristup. A taj individualni pristup često izaziva još dublje probleme, poput odluke ministrice Turković da potpiše deklaracije o osudi politike Kine prema Ujgurima, što je izazvalo kineski revolt pa ta država nije podržala imenovanje novog visokog predstavnika u BiH.

U tom kontekstu, a u posljednje vrijeme sve češće ćemo vidjeti i opoziciju koja u evropskim institucijama sastanči i naglašava goruće bh. probleme. Svakako opozicija to koristi i za samopromociju, ističući svoje djelovanje kao ključno, kao što je to nedavno uradila Naša stranka. U toj borbi između politike i politikanstva pitanje je koliko država može dobiti.

Treba napomenuti i da je u jeku kritika na uspavanu diplomatiju BiH u trenucima kada je Milorad Dodik povlačio antidržavne poteze i donosio zakone koji urušavaju državne institucije, javnosti saopćeno da se kreće u formiranje fonda za finansiranje lobiranja za interese države. To je bio jedan od zaključaka Predsjedništva SDA.

Međutim, SDA nikada javnost nije obavijestila šta je do sada poduzela po tom pitanju niti je obrazložila kako bi to suštinski funkcionisalo, s obzirom da je nerealno očekivati da takva ideja dobije podršku u državnim institucijama, barem ne od SNSD-a, a upitno je i od HDZ-a.

I sve dok u BiH ne bude saglasnosti o ključnim pitanjima poput NATO-a i dok u dijelu države budu postojale tendencije koje će ometati i destruktivno djelovati na državu, prem avani ćemo gledati različite poruke. U takvim okolnostima gledat ćemo mnogo antidržavnih tendencija, samopromocije, a vjerovatno i politikanstva.