Ratni reporter Toni Birtli (Tony Birtley) je prvi strani reporter koji je uspio ući u Srebrenicu u martu 1993. godine. Zahvaljujući njegovom izvještavanju, cijeli svijet je saznao o zvjerstvima koja su se dešavala. U intervjuu za portal “Avaza”, Birtli se prisjetio kako je uspio ući u opkoljenu Srebrenicu i snimiti potresne scene gladnih i izmučenih stanovnika.

– To je bilo vrijeme kada se u BiH dešavalo mnogo strašnih stvari. Brutalnost je izlazila na vidjelo, ljude su ubijali, mučili i silovali, to je postalo nešto što se dešavalo svakodnevno. Osim toga, svakodnevno smo viđali ubijanje civila. Objavljivano je mnogo priča o mjestima do kojih nismo mogli doći. Jedna od njih je bila i istočna Bosna. Dosta novinara je upravo otišlo u Goražde. Ljudi su patili tamo, ali ne na isti način kao što su patili oni u istočnoj Bosni. Ljudi su slali slike ljudi koji pecaju, tako da svijet nije vjerovao da se zaista dešava nešto strašno. Ali ljudi su govorili drugačije, da je situacija grozna. Ali, nismo imali dokaze koji bi podržali njihovu priču.

Onda sam započeo ovo što se ispostavilo da će trajati skoro tri i po sedmice do četiri sedmice u toku kojih smo pokušavali da uđemo u Srebrenicu. Ali, ja sam kao pas sa kosti. Jednom kada dobijem kost, čvrsto je držim. Tako da sam očajnički želio da odem tamo. Pogotovo jer nisam otišao u Goražde.

Onda, na kraju, nakon čitavog niza sastanaka sa brojnim ljudima, uključujući i čovjeka sa jednom nogom, koji je trebao biti vodič, trebali smo krenuti prema Srebrenici. I pomislio sam kako da me tip sa jednom nogom odvede do Srebrenice koja je udaljena 36 sati hoda.

Tu je bila i jedna bosanska novinarka, žena koja se pojavila u štiklama, koja je htjela krenuti sa nama. Tako da sam imao momka sa jednom nogom i ženu u visokim potpeticama. I rekao sam odmah da ovo ne izgleda dobro. U svakom slučaju, na kraju sam našao i jedinicu vojske u Kladnju koja je pristala da me povede.

Trebalo je da hodamo 36 sati po dubokom snijegu i da prođemo kroz dvije srpske linije. I tu je bio čovjek koji me trebao provesti kroz drugu srpsku liniju. On je jedini znao put. Mislim da je bio iz Konjević Polja. Tada su nas napali, bili smo pod teškim srpskim napadom i morali smo da se vratimo. Dok je bježao, čovjek koji je trebao da me provede kroz drugu liniju, povrijedio je koljeno. Tako da nije mogao nastaviti i putovanje je prekinuto.

Nakon tog propalog pokušaja, čuo sam za putovanja helikopterima koji su išli u Srebrenicu. Ali kada sam saznao da su u sred bijela dana, rekao sam dobro, to je zaista pomalo suludo, ali, kada ništa drugo nije upalilo, odlučio sam da idem s njima.

Da skratim priču, pozvali su me u hotel, i došli su po mene u 5 ujutro. Krenuli smo na aerodom u Tuzli. Kada sam stigao, odveli su me u vatrogasnu stanicu, tamo su bili svi vojnici. Proveli smo tamo samo pola sata i nakon toga smo krenuli. Taj dan su kretala dva helikoptera. Ja sam tada htio ići u Konjević Polje, a ne u Srebrenicu.

Konjević Polje je bilo pod jakom vatrom, grad samo što nije pao u tom trenutku. Ja sam krenuo da uđem u prvi helikopter, ali su me vratili i rekli da uđem u drugi. U helikopterima se ništa ne čuje, tako da nisam ni pitao gdje idem. Drugi helikopter u koji sam ja ušao je išao za Srebrenicu, a prvi koji je išao za Konjević Polje je oboren i većina ljudi je poginula. Tada sam prvi put imao sreće – prisjeća se Birkli.

Koja je prva scena, prva stvar u Srebrenici koju ste vidjeli i zapamtili?

– Bilo je to na periferiji grada. Stigli smo tamo i svi ovi ljudi krenuli trčati prema meni,mašući granama. Je li ovo maslinova grana, nismo znali šta je ovo. A momka iz vojske nije bilo, pomagao je nešto istovariti. Ali kasnije se ispostavilo da su ljudi tu od toga živjeli. Bobice sa tog drveta su brali, mljeli i jeli. Kasnije kada smo otišli u jednu kuću su mi opet pokazali šta tačno rade.

I jedan čovjek mi je pokazao svoj kaiš. Bio je izgubio očigledno dosta kilograma. I od tog trenutka, ja sam počeo da slušam sve više takvih priča i da izvještavam – prisjeća se Birtli.

Jedna od fotografija koju je uslikao upravo on a obišla je cijeli svijet, jeste žena koja hoda sa bebom.

– Hodala je kao da u njoj nema života. Mislio sam da je život jednostavno iscijeđen iz nje. Hodala je kao robot. I počeo sam da viđam te stvari na dnevnoj bazi, da budem iskren.

To je zaista dosta uticalo na mene, kao i mnoge stvari – rekao je Birtli.

Prisjetio se i jedne potresne ispovijesti žene koja je silovana kako bi spasila svoju 16-godišnju kćerku.

– U Bosni niko nije imao problem da mi ispriča svoju priču, jer su svi htjeli da je ispričaju. Intervjuisao sam ljude, svaki put sam skoro zaplakao kada smo razgovarali s njima, jednostavno si osjećao njihovu bol. Sjećam se jedne žene, razgovarao sam s njom odmah nakon što su je Srbi protjerali sa njihove strane. Došla je, razgovarali smo i rekla je da želi da ispriča svoju priču.

Ispričala je kako su joj Srbi ubili muža i da ima kćerku kojoj je 16 godina. Pet srpskih vojnika je htjelo da joj siluje kćerku. I ona je otišla do njih i rekla: “Moja kćerka ima 16 godina, nevina je, ne zna ništa. Ja znam sve, ja bih vam mogla biti bolja od nje.” Tako je rekla da se predala petorici srpskih vojnika.

I samo sam pomislio, o moj Bože, žrtvovala se da bi spasila svoju kćerku. Moji tadašnji urednici su me pitali kako sam siguran da je njena priča istinita. Ja sam im odgovorio, da ste sjedili preko puta nje, mogli biste jedino zaključiti da je njena priča istinita ili da je najbolja glumica za Oskara koju ste ikada vidjeli u svom životu – ispričao je Birtli.

Birtli se u intervjuu za portal “Avaza” prisjetio i sva tri puta kada je bio ranjen u Srebrenici.

– Ranjen sam tri puta. Prvi put je bio to komad u ruci, nisam imao nikakvih problema. Drugi put je bio mali komadić blizu mog oka, koji je bio vrlo mali, ali mi je skoro izbio oko. A treći put kada sam ranjen je bilo najgore. Bila je to velika srpska ofanziva. Otišao sam na liniju fronta sa vojnicima i mi smo tada mogli da ih vidimo u daljini, ali i oni su mogli da vide nas. Opalili su rafal iz mitraljeza, mene su prvo pogodili u koljeno. Vojnik iz UN-a koji nas je pratio, Kanađanin, bio je također povrijeđen.

Ja nisam snimatelj, ja sam dopisnik, novinar, ali zbog činjenice da je put prema Srebrenici predstavljao 36 sati hoda, a moj kamerman nije bio dovoljno fizički spreman za to, zato je u tom trenutku bila kamera kod mene. I ja razmišljam kao kamerman u tom trenutku, ranjen sam, ležim na zemlji, i morao sam da snimim pucnjavu i dok sam trčao na poziciju, pogođen sam. Ne znam da li sam trčao prebrzo ili presporo. Ali znam kada sam se osvijestio, niko nije bio blizu mene, sakrili su se u kući u blizini, pogođenog vojnika UN-a su odvukli u podrum i niko nije znao da sam pogođen ni gdje se nalazim. Prvo sam pokušao sjesti, ali nisam mogao, vidio sam svu tu krv. Oni su i dalje pucali i pokušavali nas pogoditi. Onda sam otpuzao iza ograde gdje sam čekao da se završi napad.

I uradio sam samo dvije stvari. Prvo, razgovarao sam sa Bogom, a ja inače nisam religiozna osoba. Nakon kratkog razgovora s njim počeo sam dozivati upomoć. I onda su došli bosanski vojnici, ja ih nazivam vojnicima ali su to zapravo bili civili, i oni su izašli, srušili dio ograde, stavili me na taj dio ograde i odnijeli su me na sigurno tokom granatiranja.

UN je kasnije poslao helikoptere jer je vojnik iz UN-a bio ranjen u isto vrijeme kad i ja, tako sam izašao iz Srebrenice.

U tom periodu je došlo do prekida objavljivanja vijesti, jer su mi Srbi slali redovne prijetnje smrću putem radija. Jedan je jednom rekao: “Sve ćemo vas pobiti, ali ćemo tebe ubiti posljednjeg”.

I tada nisam ništa o tome razmišljao, ali je pokazivalo duboko ukorijenjenu mržnju i ljutnju koju su imali – ispričao je Birtli.

Na kraju intervjua, Birtli se prisjetio svog svjedočenja u Hagu.

Kako ističe, nikada nije imao dilemu oko toga.

– Ja sam u Hagu svjedočio o Naseru Oriću. Neki ljudi su optuženi iako nisu trebali biti optuženi. Naser Orić, na primjer. On je prvo proglašen krivim, a potom i da je nevin u žalbenom postupku.

Pitanja koja su mi postavljali za njega, za njih sam mislio da su bila dječija i glupa.

Da li sam vidio, da li znam šta je ovo. Pokazali su mi sliku puške AK47. A ja sam rekao da, to ljudi u Bosni imaju. Jeste li vidjeli Nasera Orića sa AK47? Da, vidio sam ga sa tim. Bilo je to kao da sam dao neku sjajnu izjavu, on je nosio pušku AK47 pa ga to čini ratnim zločincem. Ne. To je glupost – zaključio je Birtli.