Nije ga bilo u Srbiji i u društvu s Aleksandrom Vučićem više od mjesec, već su bile krenule špekulacije o zahladnjelim odnosima i međusobnom političkom distanciranju, a onda se Milorad Dodik pojavio u Kraljevu, pored Vučića, na manifestaciji povodom Dana sjećanja na stradale u NATO intervenciji 1999. godine.

Zločin i amnestija

Neki kažu, bolje da nije, a drugi vele da je dobro da se još jednom uvjerimo da Dodik i oni koji ga podržavaju nemaju namjeru odustati od historijski i činjenično krajnje upitnog narativa o Srbima kao bezgrešnom, nebeskom narodu, koji se uvijek samo branio, borio za slobodu i nikada nije činio zločine.

NATO intervencija u SR Jugoslaviji, odnosno tadašnjoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore, događaj je koji i danas, 23 godine kasnije, vladajuća i, društveno i medijski, dominantna nacionalistička ideologija u Srbiji koristi kako bi krivicu za agresivne ratove devedesetih koje je predvodio režim Slobodana Miloševića protiv Hrvatske, Bosne i Hercegovine i na kraju Kosova, osim “ustašama”, “muslimanskim fundamentalistima” i “albanskim iredentistima”, pripisala i nekom stranom faktoru.

Na taj način se pothranjuje i iz godine u godinu širi lažna priča koja potpuno zanemaruje odgovornost države Srbije, amnestira je od svakog zločina i istovremeno glorificira Miloševićevu politiku koja je u posljednjoj deceniji prošlog stoljeća, uz pomoć zloglasne JNA, pokrenula krvave ratove na prostoru zapadnog Balkana.

U tim ratovima srpske vojne, policijske i paravojne snage, prema pravomoćnim presudama Suda u Hagu, počinile su masovne i teške ratne zločine, provele surovo etničko čišćenje Bošnjaka, Hrvata i Albanaca i, na kraju, izvršile i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Hag je, naravno, sudio i odgovornima za zločine počinjene nad Srbima, ali vladajuća srpska politika i taj sud, kao i NATO, od početka optužuje za pristrasnost i navodno minimiziranje i nepoštovanje srpskih žrtava.

Srbovanje i laži

Uglavnom, ni Dodik u Kraljevu nije propustio priliku da se obruši na moćnu zapadnu vojnu alijansu i, po običaju, još malo srbuje i diže nacionalistički adrenalin. Nikad, kaže Dodik, neće zaboraviti ni oprostiti “žrtve NATO agresije”, niti će on pristati da Srbi, odnosno BiH i njen entitet RS budu dio tog saveza.

Na stranu što član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda opet i svjesno laže i zaobilazi istinu da je relevantnim odlukama državnog tijela, u kojem danas sjedi, BiH odavno trasirala svoj put u NATO, i to sve uz podršku Dodikovog SNSD-a i visokih funkcionera ove stranke.

Na stranu i što opozicija u RS redovito podsjeća Dodika da je upravo s helikopterima tog istog NATO-a prvi put došao na vlast i postao predsjednik Vlade RS, davne 1998. godine.

U situaciji kada se zbog brutalne ruske agresije na Ukrajinu iz temelja mijenja međunarodni poredak, kada se na granicama današnje Rusije postavlja nova željezna zavjesa, kada Evropa, SAD, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, NATO i cijeli zapadni svijet jasno označavaju Rusiju pod vodstvom Vladimira Putina kao otpadničku državu, Dodikovo potezanje mača na NATO i uporno jahanje na posrnulom Putinovom konju doimaju se kao ponašanje političara nepovratno izgubljenog u vremenu i prostoru.

Za ovakve poput Milorada Dodika veliki srpski knjaz Miloš Obrenović imao bi vrijedan savjet. Naime, Obrenović, osim što je bio autokrata i prijeke naravi, bio je i mudar, vješt vojskovođa i izuzetan diplomata.

Sultani i novac

Jedna anegdota iz Miloševog života, posebno poučna za nadobudnog Dodika, veli da je knjaz Miloš pažljivo i detaljno pripremao svoje izaslanike koji bi išli na dvor sultanu u Istanbul.

Tako je, navodno, svakom od njih govorio da u prvom kontaktu sa sultanom bude drčan i puno traži, a ako sultan na to reagira burno i naljuti se, da odmah snizi ton, pogne glavu i ponizno sasluša šta sultan zbori.

Jer, upozoravao ih je knjaz Miloš, sultani najviše vole novac, neki zgodne djevojke, a neki mladiće, a mi, naglašavao je, para nemamo.