Iako će se održati tek u maju, Eurosong je već počeo skretati pažnju na sebe. Neke od zemalja već su odabrale svoje takmičare, dok neke još uvijek rade na tome, a u svemu tome BiH je još jednom ostala na “klupi”.

Broj stvari po kojima smo na klupi ponekad se čini nepreglednim, a da je prepreka za učešće na Eurosongu “veća” i od borbe za goli život, podsjeća i događaj iz 1993. godine.

Naime, prvi predstavnik naše zemlje na ovom takmičenju Muhamed Fazlagić Fazla spomenute godine riskirao je život kako bi došao do Irske. Tada je bjesnio rat u našoj zemlji, a članovi benda usred noći su krenuli na put prema Irskoj kako bi uspješno izašli iz zemlje. Jedini način da se pobjegne iz Sarajeva bio je preko aerodroma, no ne avionom, nego idući pješice stazom za slijetanje.

U intervjuu za BBC pod nazivom “Kada je Eurosong pitanje života i smrti” Fazla se prisjetio tog dana.

“Stavili su me u grupu s gitaristom i dvije djevojke koje su bile naši prateći vokali. Rekli su nam da trčimo kroz planine i pazimo da nas ne upucaju”, prisjetio se.

No, bijeg im je uspio tek iz drugog pokušaja, jer su prilikom prvog bili primijećeni.

“Bilo je blatnjavo jer je padao snijeg. Trčao sam i spala mi je cipela, ali nisam mogao stati jer su pucalo. Nastavio sam tako sljedećih pet-šest sati. Tek kada smo došli na vrh Igmana – planine koja gleda na Sarajevo i koja je bila jedini izlaz iz opsade – neko mi je dao novi par cipela”, ispričao je Fazla.

Njihova grupa imala je sreće, budući da su put, na kojem je šestero ljudi ubijeno, a njih 17 povrijeđeno, uspješno prošli.

Na takmičenju su tada osvojili šesnaesto mjesto, a unatoč borbi za život, gubljenju cipela i cijeloj golgoti koju su prošli, proglašeni su i najbolje odjevenom grupom.

“Za nas je to bio veoma važan događaj. To nije bila zabava. Mi smo tada pokazivali svoju nezavisnost, dokazivali je. Bili smo prvi koji su predstavljali našu zemlju i potvrđivali njeno postojanje. U doba kad vam svi govore da ne postojite, nama je bilo važno da pokažemo da itekako postojimo”, zaključio je Fazla.

Kao što je već spomenuto, ispresijecana priča koja je započela 1993. s herojem Fazlom i njegovom pjesmom “Sva bol svijeta”, najbolji uspjeh zabilježila je 2006. godine, kada su Hari Mata Hari i njegova “Lejla” ostvarili visoko treće mjesto. Ista je završila 2016. godine nastupom Dalal Midhat, Deena, Ane Rucner i Jale Brata, koji su izveli pjesmu “Ljubav je”.

Na noge se još uvijek nismo dočekali, a to je potvrdio i spisak ovogodišnjih učesnika, koji je poznat još od lani, od oktobra.

“Zbog ozbiljnih finansijskih problema i dugova prema Evropskoj radiodifuzijskoj uniji, ova zemlja nije učestvovala na Eurosongu od 2016. godine”, izvješće je sa zvanične stranice, kojim smo ovoga puta pokazali samo svoju zavisnost.

Problemi s dugovima bili su nešto što je već viđeno i 2013., 2014. te 2015. godine, a izgovora je bilo mnogo – istih, samo drugačije upakovanih.

“Uz minimalan broj sudionika i sve ostalo na minimumu, troškovi iznose skoro pola miliona maraka. To je u ovom trenutku ogroman novac za nas. I ne postoji zakonski regulisan način prikupljanja RTV poreza, koji bi bio dovoljan izvor sredstava za finansiranje svih funkcija javnog sevisa pa, između ostalog, i Eurosonga”, govorila je ranije rukovoditeljica Odjela međunarodnih poslova BHRT-a Lejla Babović.

Iz godine u godinu pitamo se koliko će još proći dok ponovo ne osjetimo onaj ponos kao 2016. godine, nakon velikog povratka, a vječnu utjehu nalazimo u oživljavanju starih snimaka i podržavanju predstavnika koji su svojevremeno predstavljali našu zemlju.

Ako ništa, bar su nas u jednom učinili prvima – tome što u cijeloj Evropi, pored Slovačke, od ovog takmičenja imamo samo radovanje našim starim i tuđim novim uspjesima, a one da je Eurosong “pitanje života i smrti” već odavno nema i vjerovatno neće ni biti.