Svijet oko mene je stario skupa sa mnom, starile su njegove fasade, ulice, nogostupi, rasvjeta, škole, bolnice i domovi zdravlja. Sve što nije privatno je starilo a i većina privatne imovine je starila i propadala dok ne bi postala još privatnija, odnosno završila u rukama ratno-postratno profiterskih tajkuna!

Decenijama su „podobni“ pojedinci postajali bogatiji a društvo siromašnije. Decenijama je nestajao srednji, građanski, sloj, a jaz između loše stojećih i bogatih se povećavao!
Forma i struktura se nije mnogo mijenjala ali esencija ispod te memle jeste. Kad uđeš unutar struktura vidiš da je promjena strahovita.

Obrazovanje

Škole nastale u socijalizmu su ostale da stoje na svojim već 50-70 godina starim temeljima i mnogima otpada fasada, trula je stolarija i u sve se uveliko uvukla vlaga. Što nepoznati autor grafita reče: „Ne mogu oni ni okrečiti što je Tito napravio!“.

Obrazovni sustav je prestao da slijedi osnovne postulate i izgubio iz vida svog primarnog korisnika. Obrazovanje na svim nivoima je postalo svrha samome sebi, sistem koji pokušava da preživi, da drži što veći broj uposlenika na ugovorima na određeno kako bi ih se moglo ucjenjivati svake godine na konkursima, sa posebnim akcentom na pritisku u izbornim godinama. Nastavnik je u tom sistemu postao indolentan, nezainteresiran za svoje zadaće, više pozornik zadužen za tridesetak kvadrata učioničkog prostora nego za proces prenošenja znanja, vještina i univerzalnih vrijednosti.

Odnos sa učenikom ne postoji, nema empatije, niti roditeljske privrženosti i zaštitničkog odnosa, već naprotiv, nastavnik i učenik sve više postaju rivali u gladijatorskoj areni, koji jedan drugome odmjeravaju i demonstriraju snage!

Nastavnici su postali profesori, magistri, ali su prestali biti učitelji!

Sa druge strane njihovi nekadašnji štićenici su postali oličenje nedostatka vrijednosnog sustava u našem društvu. Nema više poštivanja prema autoritetima, niko nije autoritet, a za mnoge od te djece nastavnici su niko i ništa, jer „njegov babo, može sve njih kupiti“!

Visoko obrazovanje se svelo na nekadašnji kvalitet ispodprosječne srednje škole (čast rijetkim izuzecima poput ETF-a), a masovno i nekontrolirano otvaranje privatnih univerziteta je mnoge fakultetske diplome svelo na nivo predviđene cijene ukupnih troškova studija. Sve što državni univerziteti nisu htjeli primiti, primali su privatni uz pravu cijenu i vremenom su kriteriji državnog sustava počeli padati i gubiti smisao. Profesor koji bi na državnom fakultetu godinama obarao studenta, istog bi na privatnom puštao na osnovu urađenog seminarskog rada, a diploma važi isto bez uračunatog kriterija težine dolaska do nje! Političke oligarhije su „iškolale“ svoje polupismene doktore nauka i udomile ih na svim raspoloživim institucijama, a uz njih je to bio „kraj svih svršetaka“ socijalističkog obrazovanja čijim diplomcima su bila otvorena vrata diljem civiliziranog svijeta!

Zdravstvo

Titine bolnice, ambulante i domovi zdravlja su ponegdje i okrečene, barem iznutra, ali ni njih novih nema, sem ponekog aneksa nastalog donacijom, koju je trebalo pravdati, kako bi se „mahnulo“ barem 20-30%, odnosno da ne bih bio odveć nekorektan, braća vjernici nisu krali, to njima vjera ne dopušta, oni bi se, vazdan, halal ugradili!
Ljekari su zaboravili na etiku, Hipokrata, pionirsku zakletvu ili bilo koju drugu osim one čiji krajnji domet opisuje moto: «U se, na se i poda se!». Daj ti meni, đe sam tu ja i đe su ba lijekovi, respiratori i ostali aparati nestali u kombinaciji talova oko esencijalnih listi i namještanja pregleda i operacija po privatnim klinikama na koje su sa državnih upućivani hitni pacijenti, postali su slika i neprilika zdravstvenog nedostatka sustava! Ako koji pacijent pri tome u tim transakcijama umre zbog pogreške u protokolu ili nedostatnih uvjeta, neprisustva anesteziologa, neispravnih ili neadekvatnih aparata, Bože moj, neko mora i od nečega se mora i umrijeti! Šuplja priča oko «puta pacijenta» najbolje opisuje bezličnost tog sustava, pa nemaš na koga usmjeriti svoj bijes ili revolt ili tužbu, jer je opšti dojam, koji su iluzionisti i majstori političkih ubleha plasirali u svijest običnog čovjeka, da je odgovoran prazni, nevidljivi, imaginarni biroktatski aparat, koji kao da postoji sam od sebe, kao da je računarski upravljan a ne od debelo plaćenih ljenguza i niškoristi, koji su jedni druge naprimali na radna mjesta pa se u beskonačnom nizu rotacija samobiraju na rukovodeća mjesta.

Ljekari, valjda jer tako čuvaju neke bonuse, ne prepisuju lijekove sa esencijalnih listi niti zakazuju pretrage koje ne moraju, a i one koje moraju razvlače po kalendaru računalnog programa za sistematizaciju zdravstvenih usluga, koji ne služi da bi stvorio red već da bi stvorio haos bespredmetnih čekanja na hitne procedure. Operacije koje MSD (priručnik za liječnike) predviđa da se urade hitno u roku od 24 sata, tako završe na listama čekanja koje su tako komplikovane da pacijent digne ruke od borbe i prepusti se čekanju, Božijoj milosti i medicinskoj nemilosti i korumpiranosti!
Prirodno je u tom nakaradnom lavirintu da se posebni prolazi otvaraju interventnim telefonskim pozivima, mitom i kontrauslugama. Prava mjera vrijednosnog modela našeg društva je upravo to zdravstvo kao prostitucija u kojoj «kurvi» koja će te liječiti ili operirati treba platiti unaprijed! Uz dužno poštivanje prema izuzecima, kojih još uvijek ima i koji slijede etiku i humani životni odabir, ali njihovi izuzeci samo potvrđuju pravilo!

Sa druge strane povlaštena kvazi elita sebi može priuštiti čak i to da specijalnim avionom doveze najboljeg stručnjaka iz okruženja kako spasila svoju ili guzicu svog bližnjeg a ti boranijo krepavaj čekajući da se riješe i sprovedu procedure.

Pravosuđe

Pravosuđe je posebna priča. Stepen korumpiranosti i nepotizma u ovim strukturama je dosegao takve razmjere da je postalo apsolutno nemoguće raspetljati taj klupko te je jedini put rasjeći ga poput Gordijevog čvora!
To je hibridni monstrum epskih razmjera, koji u jednom spaja Meduzu, Kerbera, Hidru, Ksilu i Haribdu, Sfingu i svu djecu Titana na ključnim pozicijama!

Stepen devijacije se najbolje ogleda u tome što su intimni jarani sudija, tužilaca i inspektora, okorijeli kriminalci, bjelosvjetske prostitutke, prevaranti i ubice. Diletanti bez dana radnog iskustva postaju preko noći tužioci, jer je takva stranačka direktiva, a sudije se imenuju za kafanskim stolovima, na teferičima, iftarima i divanskim sijelima!

Pokreću se montirani procesi protiv nepodobnih i neposlušnih a gase se dokazani slučajevi protiv podobnika, tako što se prave namjerne proceduralne pogreške ili se gubi dokazni materijal na putu od kancelarije tužioca do sudnice i obratno! Partizani su strijeljali svoje zbog ukradene jabuke a ovi strijeljaju tuđe a svoje lopove i bitange bogato nagrade boljom funkcijom i većim uticajem. Krilatica današnjeg sustava, opšte poznata konstatacija da «ko ne zna sebi, kako će drugima», ruši i posljednju nadu u mogućnost da ipak u nekom trenutku stvari krenu normalije, poštenije, bolje.

Kada Amerika i Europa govori da nam želi pomoći a ne pokreće tužbe i procese protiv sudija i tužilaca, a znaju američke službe sve o svakome od nas, tada se trebamo zapitati da li su to iskrene namjere ili bacanje prašine! Trebamo se zapitati da li su svi od nas odavno podigli ruke i da li smo smo mi narod u egzodusu čiju će zemlju naslijediti neki drugi narodi za koje treba iznaći «konačno rješenje»!

Umjesto zaključka

Samo crkve i džamije niču ko gljive poslije kiše. Sve su veće i moćnije. Sve su veće i moćnije i limuzine što ih sveštena lica voze. Sve su deblji njihovi buđelari i šlajboci, a sve su duži redovi gladi ispred javnih kuhinja.

Sve su širi osmjesi političkih mogula i sve banalnije laži na kojima dobijaju izbore, sve veći njihov inozemni kapital i fondacije i trustovi generacija njihovih nasljednika koje su obezbjedili i prije rođenja uz sve veći dug naše djece i nerođenih generacija «onih što dolaze za nama» i sve su duži redovi gladi ispred javnih kuhinja.

Sve je veća mržnja koju gajimo prema sebi i drugima, dok naše nacionalne vođe zajedničke proslavljaju rođendane, svadbe, krštenja i sunete, a sve su duži redovi gladi ispred javnih kuhinja.

Sve su duži redovi gladi ispred javnih kuhinja, al zaboli te ona stvar da prostiš, jer važno je da te jaše tvoj i da se ne puca!
Sve su duži redovi gladi ispred javnih kuhinja i to je vidljiva razlika između dva svijeta koje dijeli 30 godina u kojima sam mladost, vjeru, kreaciju i snagu dao u besmislena nadanja da će neko drugi za mene nešto promjeniti i učiniti boljim!

Nisam nikakav socijalnostalgičar, al jebi ga, nije što sam bio mlad, već je za običnog čovjeka sve bilo istinski bolje, makar zbog savršenog obrazovanja, za dobrobit čovjeka usmjerenog zdravstva, zato što je padala glava zbog nepoštenja i nehata, što nije bilo jaranstva između sudija i lopova, a eto istina je i to da nije bilo gladnih redova!

6yka.com