– Kao prvo, Srbija nije nikakav garant Dejtonskog sporazuma, već zaraćena strana u međunarodnom oružanom sukobu, kako je utvrđeno u nizu presuda Haškog tribunala (u predmetima Duško Tadić, Čelebići, Radovan Brđanin) i potvrđeno u presudi Međunarodnog suda pravde (u paragrafu 404). U ovim presudama jasno je utvrđeno da je Srbija potpisnica Dejtona zato jer je vršila opću kontrolu nad Vojskom RS-a – naveo je Osmanović.

Dalje je istakao da je glavna obaveza koju je Srbija preuzela, po članu 1. Općeg okvirnog sporazuma, da poštuje suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost BiH.

– Nema nikakve dileme da Vučić ne poštuje tu obavezu, osporavajući odluke Ustavnog suda BiH o državnoj imovini – smatra Osmanović.

Dalje podsjeća da je Vučić još od zime 1995. fiksiran na Ustavni sud, kada je u Šešeljevom časopisu „Velika Srbija“ napadao Dejtonski mirovni sporazum, između ostalog i zbog strukture Ustavnog suda. Očigledno je da Vučić i danas ima isti problem sa Dejtonom i Ustavnim sudom, te da se nije promijenio u tom smislu.

– Čak se u Vulinovim saopćenjima, iza kojih se kukavički krije sam Vučić osjeti ista ona histerija s kojom je sadašnji predsjednik Srbije napadao Dejton kao „izdaju“ – kaže Osmanović.

– Nadalje, u kontekstu Vučićevih napada na sankcije, treba podsjetiti i da je sam Dejtonski sporazum potpisan i proveden, zahvaljujući sankcijama Miloševićevom režimu. Zato danas, kada imamo slučaj da vlasti RS-a pa i sam predsjednik Srbije ne poštuju osnovne obaveze iz Dejtona, sankcije trebaju biti važeći mehanizam međunarodne zajednice. Predmet sankcija zasigurno, osim vlasti RS-a, trebaju biti i zvaničnici Srbije koji sponzorišu Dodikov udar na ustavni poredak i secesionizam, jer se radi o prijetnji miru i stabilnosti u regionu – zaključio je Osmanović.